Naš član foruma Vroc-Kapo poznat je po svojim putopisima iz serijala Žute Banane. Ovog puta Žute Banane su na Nordkappu u novoj avanturi, srećom pretočenoj u putopis. Uživajte!
Jutro je malo hladnije od večeri, ali i dalje nemamo zimske podstave. Zašto ne, uzdahne čitateljica pleteći pletenice od kose najboljoj prijateljici? Zato što ih nismo ni ponijeli sa sobom, eto zašto.
Nekih sat ipo od Mo i Rane nalazi se Arktički ilitiga Polarni centar, tj. suvenirnica i kafić kroz koju prolazi Norveška strana polarnice. Nemoguće je promašiti, jer je jedina građevina u okolici, a i nema baš raslinja okolo. Temperatura polako raste, i dok obilazimo suvenirnicu već je pristojna. A u suvenirnici nemaju naljepnica. Kako nema naljepnica, pita začuđeni Dalmatinac od 2 ipo metra lijepu prodavačicu od metra i jagoda? Pa nema, ali bit će za dva dana. Hebo te dva dana, pa svi motoristi su tu došli zbog naljepnica, a njih nema. Aj ništa, uzmi kavu s toplin, i idemo u šetnju okolo.
Budalisanje po običaju, i tema ovog putovanja- leži kad možeš
A bobi@beachart je svoj na svome kad se slažu kamenčići, koje ovdje slažu putnici za sreću na putovanju, isto kao i na Islandu.
U tom trenu se stvara dilema, da li za Bodo i trajekt za Lofote, za koji nemamo kartu, a nismo sigurni da će nas pustiti bez nje , odlučujemo se za nastavak za Narvik. To znači da ćemo Lofote morati proći dvaput, put dolje i put gore, ali baš nas briga, ni to nije puno ljudi napravilo, a mi smo jednostavno koliko isti toliko i drugačiji. A Narvik ima i neko posebno značenje, jer je moj pokojni stari Lala, pa sam tako napola i ja, a Kikinda ima veze s Narvikom. Pa ajmo vidjeti i to.
Još par stotina toplih kilometara, par trajekata, i evo nas u Narviku, gdje je sve nešto uzbrdo. Hotel bukiran, ima doručak, dakle kupujemo piviće u marketu do hotela, nekih 10ak motora parkirano, ali niti jedan moćan i lijep kao naš. Naravno. Gledamo na Tripadvisor što se ima vidjeti u Narviku, i TA kaže: Nema ništa osim jednog spomenika, pa se vi fino okrenit i ajte negdje drugdje. Tvrodglavi kakvi jesmo, ipak ostajemo, iako grad stvarno nema ništa posebno. Česta do Narvika
I to je to od Narvika. Ponudu za intimnu masažu od sitnog filipinca neću ni spominjati. Al što mali ima jake ruke…
Ujutro nakon jako dobrog doručka, i par kava s toplin, krećemo prvo prema sjeveru, pa onda zapadu, što znači prema Lofotima, najljepšem dijelu Norveške. A također su slavni i po bakalaru. Vrijeme nije nešto lijepo, i oblačimo kišna odijela. Hmmm.
Kako smo bukirali još jedan ljetni hotel na Lofotima, pitamo ima li soba već spremna, da se barem dijela stvari riješimo, i kaže plava Inge da ima. Bacamo višak stvari u sobu, i idemo dalje, vikinški hrabro.
Ja kao ponosni ratnik moram ući tamo gdje pripadam. A tu sam skuzio da sam izgubio spužvicu od mikrofona. Koju sam poslije našao u kisnjaku, i oblijepio izolirkom, i još uvijek stoji tako.
Vjetar urla, kiša pljušti, neki radovi na visokom mostu, i naravno ja moram stati na crvenom. Pita Leptirić hoće li se dignut s motora, jer lelujamo kao breza na uraganu. Reko, ako se digneš, odosmo i motor i ja preko ograde u more, sjedi i trpi . Hebem ga ko je stavio semafor na vrh lučnog mosta, umjesto na dno.
Unatoč uraganu, Lofoti su maestralni. Ja nemam drugu riječ za njih, od mora do planina i između, prehebeni su.
Stajemo u Anitas Sjomat, po preporuci prijateljice naše kćeri, i preporuka je dobra. Odlučujemo da nećemo jesti kita, nego fiskešoup, juhu od ribe, koja je super ukusna i puna velikih komada ribe, a ja pichkica još uzimam i bezalkoholno pivo, jer ne želim ostat bez motora usred ničega.
Sjomat znaci seafood.
Tema cijelog sela, pa i restorana je bakalar, iako u norveškoj ne postoji onaj sušeni što ga mi jedemo sad oko Božića, nego ga prave na što drugih načina, a nama seljoberima prodaju sušeni. Luster od bakalara
De, koliki je taj bakalar, to kod nas u marketu bude neka mala ribica od po kila, pita užurbana čitateljica dok miješa pire krompir?
Pa evo otprilike koliki je u odnosu na moju snažnu ručerdu
A dok Leptirić slika prirodu, ja slikam nju, sve mjerkajući one oblačine iza nje, jer znam da idemo u tom smjeru. Al ona ne zna, pa je sve OK.
A što ima tamo, pita se neobrijani čitatelj što je tek došao iz 3.smjene?
A tamo ima A. S onom točkičom na vrhu. Pa se čita kao O.
U kojem nema ništa osim suvenirnice, par ribarskih kuća, i slavni znak ulaza u mjesto, kraj kojeg se svi naslikavaju.
Lipo nam je i dalje
Kako je tu negdje i kraj Lofota, okrećemo se i idemo natrag, kiše više baš i nema puno, GT prede bez problema, i eto još nekoliko slika krasnih Lofota.
Vraćamo se u 1958, i stajem ispred marketa da kupim piviću, međutim dok sam došao do kase, već je 2000, i ne mogu kupiti pivu, jer nije dozvoljeno. Znao sam ja to, ali sam se nadao da će mi semafor upisati kad sam ušao, ali on je upisao vrijeme na kasi, i hebga, pijemo čaj večeras, u našem super hoteliću, i baš nam je fino, i toplo, i super. Ima još nekih Finaca motorista, ali oni su tu lokalci, pa ih ne računam na svjetske putnike kao naš. Naravno. Malo prošetali, i to je to, njonja.
Nastavak putopisa Žute Banane na Nordkappu možete pročitati u temi na forumu klikom ovde.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
