Motorima od Banjaluke do Istanbula i nazad

Prenosimo vam putopis našeg forumaša mali_veseljak koji je na putovanje krenuo sa svojim prijateljima, a putovali su naravno motorima od Banjaluke do Istanbula i nazad. Uživajte i ako niste već obišli Istanbul, mogli biste da krenete sa planiranjem i pripremama. 🙂

Planiranje i pripreme

Privodeći moto sezonu 2017. kraju sjedimo Ljubiša, Vlado i ja na pivu i pričamo uopšteno o motorima. Ja tek ušao u svijet motora i sve mi je interesantno i novo.

Pričamo o nekim uopštenim stvarima, vožnjama i dogadjajima sa istih. Neko predloži da 2018. napravimo jednu dužu turu. Kako svi volimo WWII na prvu pomisao nam pada Normandija. Malo gledamo karte, planiramo troškove i sl. Bila bi to ruta od nekih 4500 km. Sledećih par dana ipak shvatamo da je to van budžeta i vremena koje imamo. 🙂

Šta bi mogli majku mu… Vlado predlaže Istanbul? Ćutimo…gledamo se…MOŽE. Normandija neki drugi put

To je bilo negdje u septembru 2017. Ja koristim sunčanu jesen da što više vozim. Plan mi je da u svojoj prvoj moto sezoni steknem što više iskustva, pa tako istu završavam polovinom novembra.

Tada smo u grupi bili:

Vlado – Honda Varadero
Ljubiša – Ducati Multistrada 1000
Ja – Yamaha Tracer 700

Ljubiša je najiskusniji sa nekih 15 godina staža u moto vodama. Vlado je dugo vozio skuter, a Varadera ima 2-3 sezone. Ja sam smetalo. Prvi motor u životu i vozim tek od jula 2017.

Zima prolazi u pripremama i opuštenom planiranju rute.. Vlado i Ljubiša servisiraju motore i utežu pred put. Ja kupujem top case, bočne kofere, tank torbu… kad bolje razmislim sve osim motora pošto ništa nisam ni imao. Samo odijelo, kacigu i rukavice. 🙂

Priprema motora

Negdje u martu nam se pridružuju još dvojica kolega. Kako vrijeme odmiče meni djeluje da nema ništa od planiranog putovanja. Nekako sve sporo napreduje, pa nekada djeluje da tapkamo u mjestu. Jedan kolega otpada zbog obaveza. Dolazi april i mi pravimo prvi ozbiljan sastanak i planiramo rutu. Plan je da put traje 8 do 10 dana. Okvirno bi krenuli 10-15 maja. Spavali bi prvi dan u Podgorici, drugi na Ohridu, treći u Kavali i četvrti bi došli u Istanbul. Povratak je planiran brz i što kraćom rutom. Istanbul – Sofija – Nis – BG i Banjaluka. Sve auto put. Noćenje u Sofiji i sutradan pravac kuća. Dogovor je okviran i podložan promjenama kako nam bude po volji. Smještaj ćemo rezervisati u hodu. 🙂

Krajem aprila kolega Kleps potvrdjuje da ide. Definitivno biramo 15.05. kao start. Finalizujemo pripreme, dijelimo zadatke i borimo se sa nestrpljenjem. Ja bez iskustva, nikada sa bočnim koferima vozio nisam, ali šta je tu je… idemooooo 🙂

Dan pred put završavam pakovanje. Garderoba u bočne kofere, punjač, baterije, prva pomoć, potkape i termo uložak u tank torbu. Šator, dušek, sprej za krpanje gume, sprej za lanac i patike u vreću. U gornji kofer kišno i neke sitnice.

Na spavanje sam otišao malo ranije… oko 23h.

Dan prvi

Budim se u 6:00. Oblačim, pozdravljam sa ženom i djetetom i pravac garaža po motor. Sve je na motoru spakovano. Krećem iz Banjaluke, a ostatak ekipe me čeka u Laktašima. Pijemo kafu i već počinju prva zezanja i prozivanja. 🙂

E sad, ja ne znam kako je to išlo po redu, samo na kraju JA sam bio najpametniji i sve ih nadmudrio… he-he-he-he 🙂

Stiže i čika Kleps (stariji čovjek pa uvijek kasni). 🙂

Spremni za polazak

Vlado nije… i tako ćemo ga čekati stalno.

Paliiiii:

I odosmo mi put Stambola…

Dogovor je da sipamo gorivo svakih cca 200 – 250km. Sipamo svi zajedno da smanjimo broj zaustavljanja zbog goriva. Plan je da prvi dan dodjemo do Podgorice i tamo spavamo. Vrijeme je sunčano i odlično za voznju. Raspoloženje odlično.

Prvi dio puta je više nego dobro poznat svima nama. Idemo od Laktaša prema Prnjavoru. Od Prnjavora do Doboja nastavljamo autoputem.

Izlazimo sa autoputa i plaćamo putarinu… mora se.

Pred Zenicom stajemo i sipamo gorivo. Pijemo po sok, malo mezimo i palimo dalje. Od Zenice do Sarajeva opet auto put. Cilj je što prije proći ovaj dobro poznati i dosadni dio puta tako da ne gubimo vrijeme na slikanje.

Ulazimo u Sarajevo, a tamo nas dočekuju tmurni oblaci, a nada da će prvi dan proći bez kiše jenjava. Na stupskoj petlji se odvajamo prema Foči. Oblaci se sve više navlače i postaje hladnije. 🙂

Nakon par km kišica počinje da pada. Na ulazu u Trnovo skrećemo pred policijaku stanicu i parkiramo pod neku nadstrešnicu. Sa prozora stanice nas policajci pitaju kuda smo naumili. Kad čuju… zabezeknu se.

Nakon 10min kiša prestaje. Super… nema potrebe za kišnim odijelima. Sjedamo na motore i nastavljamo dalje prema Foči. U Foči sipamo gorivo u motore, a sladoled u sebe. 🙂

Nastavljamo prema Nikšiću famoznim putem kroz kanjon Pive. Dio puta kroz Republiku Srpsku je katastrofa. Nekih 50km je smjena razrovanog asfalta, rupa i makadama.

Put vodi uz Taru i kraj poznatih kampova za splavarenje. Priroda je predivna, ali je teško obratiti pažnju kad je maksimalna koncentracija zbog katastrofalnog stanja puta. Pravimo malu pauzu za slikanje.

Dolazimo na granicu BiH-CG. Na BiH strani završavamo brzo, ali na ulazu CG čekamo malo duže zbog problema sa sistemom/vezom/računarima pitaj boga čime.

Čim smo ušli u CG kiša ponovo počinje da pada. U početku lagano, ali se u kanjonu Pive pretvara u pravi potop. Vozimo tako 10 minuta, ali smo primorani da stanemo u jedan od tunela i obučemo kišna odijela. Kanjon Pive je prelijep. Čak i kiša i tmurno vrijeme imaju svoju čar i kanjon djeluje još impozantniji. Iako je kiša padala bilo je uživanje voziti.

Kiša nas je pratila skoro do Nikšića. Jedan dio puta smo vozili sa nekim češkim motoristima koje smo sreli. Pred Nikčićem su oni stali u neku kafanu, a mi smo nastavili dalje. Napravili smo malu pauzu pred Danilovgradom i nastavili za Podgoricu.

U Podgorici stajemo na pumpu da natočimo gorivo, popijemo kafu i na netu potražimo smječtaj. Plan je bio da spavamo u Podgorici, ali odlučujemo da nastavimo do Virpazara i spavamo na Skadarskom jezeru. Dana još ima, a Virpazar nije daleko. Vozimo jako lijepom cestom prema Virpazaru. Stajemo da se slikamo na početku Skadarskog jezera. Jezero je prelijepo kao i neka njemica koja je tu bila, ali nju nismo slikali.

Na samom ulazu u Virpazar nas zaustavlja čovjek i nudi smještaj. Malo pregovaramo i fino spuštamo cijenu. Motore parkiramo preko puta smještaja. Vlasnik apartmana kaže da su potpuno bezbijedni, a tako i djeluje.

Smiještamo se u sobe, tuširamo, presvlačimo i izlazimo obići mjesto. Virpazar je malo mjestašce na obali jezera, a djeluje kao da smo na moru. Sve je čisto i fino uredjeno.