January 29, 2020
Naslovna Moto putopisi Od Austrije do Crnog mora

Od Austrije do Crnog mora

-

U današnjem putopisu vodimo vas opet u toplije krajeve. Ovog puta naš član foruma NedeljkoG uputio se sa svojom suprugom na put od Austrije do Crnog mora. Uživajte u putopisu!


Plan je bio vraćanje onome što nas je jednom, sada već poodavno, osvojilo. Nismo imali težak zadatak da spojimo slagalicu. Milica je htjela ponovo da vidi Bugarsku plažu, nakon punih 12 godina. Ja sam htio ponovo da sjednem na motor i dignem ruku prvome bajkeru koji mi naiđe u susret. Onaj dobar osjećaj slobode koji se dao osjetiti zadnji put prije gotovo pet godina, kada sam ga poslednji put i vozio. Nakon takve pauze trebalo je osvježiti reflekse i privići tijelo na specifične udobnosti koje pruža motor, prije svega leđima i zadnjici, na dužim putovanjima. Tako smo odredili naš cilj- doći do Zlatnih Pjasaka početkom avgusta 2017. Ukupno nekih 17 dana odsustva u Gracu u koje treba da stane ova avantura. Prvo slijedi par uvodnih redaka, kako su izgledale osnovne pripreme, a onda i plan puta i opis kako je to sve bilo.

Posto bosanska A kategorija nije priznata u Austriji, protrebno je bilo obaviti naizgled jednostavan praktični dio ispita pred komijsijom, platiti što se plaitit mora i dobiti Austijsku A kategoriju. I tako sam isplanirao da početkom marta, sa prvim zracima sunca, obavim taj dio i budem spremam da ugrabim nekog mlđjeg Deauvila sa mozda onim vecim poklopcima za kofere, te da imam neku varijatnu povoljnog, a opet  putničkog i relativno hvaljenog motora za ovo putovanje, koji bi nam odgovaro. Želja je bila i BMW 1100 RT, ali o tome se samo krišom maštalo, što zbog veće cijene, što zbog činjenice da je poslednji proizvedni primjerak skoro već pa punoljetan.

Početkom marta predajem zahtjev za vozačku i razmišljam u koju auto-školu posle toga da odem, kada mi nakon potpisivanja zahtjeva onako usput birokrata reče da mu se javim na taj i taj broj za dva mjeseca… Uveli su neku provjeru bosanskih vozačkih, pa možda bude gotova do tada. Reče mi da mi ljekarski važi do avgusta, onako gledam u njega i nesigurno tvrdi da bi to trebalo do tada biti gotovo. Zanimljiv način zaokruživanja- dva do pet mjeseci. Kada se na tu borjuku saberu i dana koji mi trebaju da se položi ispit i dobije vozačka i naravno još barem dva vikenda da se odvezu neke ture zagrijavanja, bliže izgleda jesen nego tura do Crnog mora. I sa svakom novom informacijom koju sam dobijao strah od te ideje je samo potvrđivan.

Početkom maja, kada su bajkeri već uveliko zujali cestom, a ja po oglasima tražio Deauvilla i nadao se RT-u, dobio sam informaciju da će provjera bit gotva početkom juna, da nisu završili provjeru u onom prvom rečenom roku. To jest, možda će biti…, trebam tada doći pa da pitam. Dobro, nije mi svejedno, ali šta da se radi. Računam da će i tako biti dovoljno vremena, stići ću završiti te formalnosti i spremićemo se za put. Prednost čekanja povoljno je uticala na budžet za motor i odmor, te sa sve više hrabrosti ukucavam u pretragu i BMW-a pored Honde. Jača mašina, koferi koji se mogu skinuti, zaštita od vjetra koju BMW nudi, podesivo sjedište koje za moju visinu od skoro 1,90 m igra ulogu, a i opcija sa muzikom koja Milici izmami pokoji osmjeh govor da bi to bila prava stvar za nas. Inače, Milica voli motor, ali ga se i plaši. Nije mnogo provela na njemu, zna da sam ga i ja poodavno vozio i da je od svih prevoznih sredstava vjerovatno i najopasniji način putovanja. Nisam ni ja bez straha i potpuno opušten kada ga vozim, mada možda je i bolje tako, bolje mi drži pažnju.

I tako lagano prođe i maj, i ja pčcetkom juna pokucah na ista vrata. Izvučem novi broj, sačekam, dođem na red na jedan novi šalter. Tu gospođa uze moje podatke, ode da me potraži (kako se to kaže) i vraća se ubrzo posle toga. Slijedi ista priča kao i u maju, da će biti za mjesec dana, da dođem početkom jula, da imaju mnogo posla, da ljudi čekaju i duže i tako dalje. Opet mi dolazi onaj isti osjećaj bespomoćnosti kao i prva dva puta. Kažem joj dobro, nije problem, čuo sam ovu priču već dva puta, odoh sada pa cu doći za mjesec. Recite mi samo da li će to onda biti zaista do tada gotovo. Sliježe ramenima, kaže ako ne bude tada, trebalo bi onda za dva, ali niko ne zna. Objašnjavam joj da mi je to za motor, da nema mnogo smisla ići na zimovanje sa njim, da sve to traje već od marta, ali znam da to ne pije mogo vode. Odlazim od nje sa još većim upitnikom po pitanju izvodivosti našeg plana za ovu godinu. Tada je stvarno sve to izgledalo mnogo daleko. Nisam znao da će to biti poslednji put da sam došao na taj šalter i da ću krajem juna (26.06.) dobiti poziv da je vozačka, gle cuda, u redu, da su je provjerili i da mogu polagati praktični dio. Ne bi to sigurno ni tada bilo gotovo, da nije bilo nekih austrijskih poznanstava i raznih spleta slučajnosti, ali to je priča za sebe. Nekih deset dana prije toga je ispunjena moja velika zelja i kupljen je RT 1100, koji je čekao na mene i vozačku da ga prevezem i registrujem. Kako su dani prolazili, apetiti su rasli, tako da smo u jednom momentu mštali i o 1200 RT. Ko zna šta bi bilo da je Austrijska birokratija odlucila da razvuče još nekih dva do pet mjeseci. Naizgled dobar, motor je prema riječima bivšeg vlanika, a potkrijepljeno i nekim papirima i računima o dijelovima, spreman za sezonu.  

Bilo je ostalo jos da se polozi vozački ispit, što je proteklo veoma glatko, kako je moglo biti. Prije polaganja pred komisijom trebao sam odraditi prvi i jedini cač u autoškoli. Prije početka časa instrukotr je bio dobro skeptičan i predlagao je da se ispit pomjeri, ali džaba, već je bio zakazan. Reče mi da se prvi izlazak plaća 120€ ako se položi, a ako ne, onda 300€. Divan je to nacin da mi razbije tremu. Stalo je u tih 50 minuta ekspres teorijska obuka, jer komisija prvo postavi tri pitanja, pa tek onda možeš da sjedneš na motor, i sve vježbe na poligonu. U Bosni se poligon sastojao od pravolinijskog kretanja i obilazenja cunjeva i to je to ako se dobro sjecam. U Austriji to je predstavljalo samo zagrijavanje na koje komisija i ne obraća pažnju. Vježbe ubrzanja do 30 i 50 km/h sa kočenjem u označenom prostoru i ubrzanja sa izbjegavanjem čunjeva pri minimalno 50 km/h su bile pravi izazov za nekoga ko sjeda na motor nakon pet godina i to sve treba da stavi u 30-tak minuta. Vremena za gradsku vožnju nije ni bilo.

Na polaganju je sve to ipak odrađeno kako treba i gradska vožnja je prošla bez problema, tako da su tog 4. jula završene te formalne pripreme za putovanje i vrata za put od Austrije do Crnog mora su bila otvorena. Skoro cijeli jedan kontinent slavio je sa mnom taj dan nezavisnosti koju ti samo motor i cesta mogu pružiti. Istog momenta nakon polaganja i dobijanja privremene vozačke odlazim da prijavim motor i uzmem tablicu i saobraćajnu. Hoće se da sam dobio vrlo zanimljivu kombinaciju slova i brojeva, te ja na tablici pisalo G-1-ABS. Odlazim naveče po njega. Uzbuđenje raste, kaciga i jakna su u rukama. Kako koračam niz ulicu i skrećem iza poslednjeg ćoška oči mi se fiksiraše na njmu. Parkiran, ceka. Lijep prizor, morao sam se vratiti korak dva nazad da ga uhvatim. Stavljam tablicu, bivši vlasnik fotografiše, i njemu je zanimljiva.

Od Austrije do Crnog mora
Od Austrije do Crnog Mora

Nastavak putopisa možete pročitati u temi Od Austrije do Crnog mora.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 


 

Bjbikers časopis
Jovan Ristić
Jovan Ristić
Pisanje tekstova za motociklističke magazine i sajtove počeo sam da radim 2013. godine iz strasti prema motociklima i moto sportu. Svoje prve "korake" započeo sam na dvotaktnim motorima koje obožavam i dan danas. Za mene motori predstavljaju strast, način življenja i smisao života. Ništa me u životu toliko ne dotiče kao zvuk motora... Poštujte sebe, nosite kacigu i ne konzumirajte alkohol dok vozite!
16,079FanovaLajkuj
782PratilacaZaprati
89PratilacaZaprati
120PretplatnikaPretplatite se