Mislim da smo do sada iz naše riznice putopisa uspeli da izvučemo putopise sa svih kontinenata. Hm, skoro svih. Kad bolje razmislim, nedostaje Autralija! Tamo će nas ovog petka odvesti naš član foruma protector. U ovom divnom putopisu Epic ride: Great Southern Land, idemo od Sidneja, pa do staze Filip Ajlend. Usput će nas odvesti do par salona motocikala, a letećemo i balonom i avionom. Uživajte u putopisu!
Gdje i kuda?
Uz more …
… preko planina ..
… po lokalnim restoranima …
i zabačenim benzinjarama.
…
Što?
Dobri kafići ..
… brzi motocikli …
… fini sendviči …
… i cure s kišobranima.
…
Kako?
Uglavnom ovako …
Ovo naravno nije sve … niti izdaleka. Bude ovdje još stotinu čudesa.
Kada?
Uskoro.
Šest je sati i šesnaest minuta izjutra, sunce se lijeno podiže s horizonta a tanki sloj bjeličaste maglice levitira nad plitkim jezercem. Toyotin terenac ispod čije haube prigušeno grglja velikih osam cilindara okreće se u velikom luku kako bi veliku prikolicu postavio u odgovarajući položaj za lakše skidanje dva velika paketa. Sve je ovdje veliko, ne samo Toyota, prikolica i paketi. Velika je i livada, velika su okolna polja, pašnjaci i šumarci. A najveće je nebo … čisto, plavo i bez ijednog oblačića gdje god pogledao. U to plavo nebo budemo se uskoro vinuli. Za jedno pola sata, možda koju minutu više … čim raspakujemo, složimo i napuhnemo balon.
Ona dva velika paketa spomenuta ranije, na velikoj prikolici velike Toyote, od njih budemo sastavili naš hot air balloon. Jedan paket je košara a drugi paket je uredno srolani i zamotani balon. Nas dvojica smo zamoljeni da aktivno pomognemo u cijeloj proceduri skidanja i slaganja balona, čemu smo se rado odazvali. Nemaš priliku baš svaki dan igrati se s ovakvim igračkama.
Najprije se s prikolice skine košara te se na nju montiraju četiri kutna nosača i povrh svega još se namjeste plamenici. Košara se dugačkim užetom priveže za Toyotu (security first) i potom se polegne na zemlju. Iz drugog paketa pažljivo se odrola balon i još pažljivije razmota po livadi. Balon se spoji na košaru a onda na scenu stupa veliki ventilator koji se cijelo vrijeme vozio naguran u kut prikolice. Ventilatorom se u balon ubaci zrak kako bi poprimio svoj “aktivni” oblik, i kada se dostigne određeni volumen aktiviraju se plamenici koji taj zrak zagriju i balon se polako uspravi. Ranije vezanje užetom za Toyotin štosdemfer sada dobiva puni smisao.
OK, zrak je zagrijan, balon je uspravljen, sve kontrole su odrađene, treba samo poletjeti. Zapravo i ne baš … najprije se moramo ukrcati, što i nije sasvim jednostavna radnja. Ovo nije veliki “turistički” balon za 6-8 osoba kakvim se obično obavljaju komercijalni letovi i nema nikakvih vrata koja bi se otvorila i kroz koje bi “putnici” ušli. Ovo je mali balončić za maksimalno četiri osobe – iako nemam ideju gdje bi tu uz pilota i nas dvojicu stao još netko četvrti – i ulazi se onako kako se i treba ulaziti u balon: jadnom nogom zakoračiš u prorez u košari, drugu nogu prebaciš preko ograde i nekako se uvališ uunutra.
Ako bih rekao da je u košari ovog balona skučeno, to bi bilo jako neprecizno i podcjenjivački. Unutar košare je super skučeno i super tijesno … naš pilot Graham – 70-i-nešto godišnji živahni veteran baloniranja – i nas dvojica nismo jedini teret koji ovaj balon nosi. Tri povelika rezervara s gorivom (mješavina plinova u tekućem stanju) zauzimaju tri ugla košare, ima tu i hrpica mjernih instrumenata, crijeva za dovod plina do plamenika, ručkice i polugice … eto gdje ode prostor.
Uglavnom, utrpali smo se u košaru, gospođa iz pratnje odradila je seriju fotografija, pilot Graham je još malčice zakurio plamenike i odlijepili smo se od livade tiho i potpuno neprimjetno. Lebdimo u tišini, uspinjemo se u sve topliji jutarnji zrak, horizont se širi i gledamo u drveće iz ptičje perspektive. Fantastičan osjećaj.
Drugi, ništa manje fantastičan osjećaj, obuzeo me kad sam shvatio da je ograda košare našeg balona poprilično niska te da nikakvo naslanjanje ili oslanjanje na ogradu ne dolazi u obzir. Jedan sićušan pogrešan pokret i poletjet ću elegantno kao cigla s dvadesetog kata. Trebam se lijepo rukom čvršće uhvatiti za jedan od četiri kutna nosača i ne bude bilo nikakvih nepredviđenih situacija.
Sunce je nisko na horizontu, sjene su dugačke a jutarnja rosa još nije isparila s raslinja na tlu, rezultat čega je mala sjajna aureola vidljiva na donjem dijelu sjene našeg balona. Zanimljiv efekt na koji nas je upozorio naš pilot Graham.
Što se tiče visine na kojom smo bili, dosegnuli smo 600 metara. Iako bi netko mogao pomisliti da je ovo visoko letenje zanimljiviji dio letenja balonom, to zapravo i nije tako. Horizont jest širi no vidljivost je znatno slabija. Gube se detalji i nestaje dio balonske letačke čarolije. Letenje na visinama između 100 do 200 metara je sasvim OK, a daaaaleko najbolji osjećaj je let ispod 100 metara visine. Uspjeli smo nagovoriti Grahama da nas malo i spusti sve do visine krošanja stabala i to je apsolutno najbolji dio baloniranja … barem meni. Vidljivost prema tlu je odlična … zgrade na okolnim imanjima, ograde oko pašnjaka, wombati koji trčkaraju uz potok i skupine kengura koji laufaju uz rubove polja. Uspjeli smo vidjeti i tipičnu National Geographic scenu … beba kengur kako mami uskače u tobolac. Neprocijenjivo … ma kakav sir David Attenborough … ovo je Life on Earth live!
Kad već spominjem wombate i kengure, pada mi na pamet da možda nisam napomenuo da smo na južnoj Zemljinoj hemisferi, na srednjem zapadu države New South Wales, u okrugu Cabonne … Australija.
Nameću se još dva pitanja:
a) tko smo to mi, i
b) gdje su motori … ima li ih uopće?
Pod točkom a) Han Solo i Darth Vader, dynamic duo koji luta hipersvemirom jugoistočne Australije; i vozni park pod b) Millenium Falcon i Star Dreadnought Executor, parkirani su iza motela Riverview, cca 5-6 km dalje u mjestu Canowindra (izgovara se Kenaundra).
No dobro, nakon tričetvrt sata letuckanja, naslikavanja, ugodnih razgovora s pilotom Grahamom i općenito raznih uživancija, došlo je vrijeme da se i spustimo … a to nije nimalo jednostavan zadatak i manevar. Dapače, upute za ponašanje pri slijetanju dobili smo odmah na početku leta … tek za slučaj da se dogodi štogod nepredviđeno. Slijetanje je odrađeno elegantno, iako sadrži nekoliko škakljivijih trenutaka koje baš nikako nije moguće izbjeći … balonom se slijeće uz nešto klizanja po podlozi, nije to okomiti manevar kao silazak liftom.
Osim toga, nikad se ne može sasvim precizno planirati gdje će se sletjeti balonom … slijeće se tamo gdje ga vjetar odnese. Toyota kojom je balon stigao do uzletišta cijelo vrijeme nas prati s ceste – pilot i asistent u Toyoti su u stalnom kontaktu – a ima i ulogu da traži dopuštenje za slijetanje od vlasnika imanja na koje će se slijetanje obaviti. Dosta posla ima oko organizacije baloniranja.
Naša asistencija bila je zatražena i prilikom rastavljanja balona, pakiranja i tovarenja na prikolicu, što smo opet odradili sa zadovoljstvom. Kad je sve spakirano, svi se ukrcavamo u Toyotu i vraćamo se nazad odakle smo i krenuli – u Canowindru – na doručak i na šampanjac.
Šampanjac nakon letenja balonom je običaj koji se zadržao od samih početaka baloniranja i dobro se uklapa u ukupni doživljaj … uostalom, kao i doručak koji nam je sasvim fino legao. Bio je specijalan, manje po svom sadržaju a puno više po lokaciji … neka vrsta hangara koji služi kao pržionica kave, priručni kafić i mini restoran. U sklopu hangara je i WC koji je priča za sebe i upotpunjuje kompletnu sliku. Osim doručka i šampanjca, svaki od nas dobio je i isprintani Flight Certificate kojim se potvrđuje letenje balonom i uspješno slijetanje nazad na Zemlju. Eto posla sada da nađem tko mi to bude uramio pa da ga zveknem negdje na zid.
Dva i pol sata nakon jutarnjeg raspakiravanja balona vraćeni smo u motel odakle su nas u šest sati jutros pokupili. Oprema je uglavnom spakovana još sinoć, trebalo je tek promijeniti garderobu i spremni smo za pokret. Čeka nas solidan broj kilometara i neka zgodna mjesta … možda najzgodnije od njih planiramo obići sutradan ujutro. Ovaj let bilo je krasno iskustvo, u svakom slučaju ugodnije i opuštenije od leta prije samo četiri dana … da, morao sam nekako i stići do Australije.
A četiri dana ranije bio sam još doma, u Zagrebu. Novi zagrebački aerodrom od garaže mi je daleko 110 do 120 kunica … ovisi ide li taksi velikogoričkom cestom ili obilaznicom preko Domovinskog mosta. Sve što mi je trebalo stalo je u KTM Gear bag plus jedan mali ruksačić za kabinske điđe i drangulije. Da je netko pogledao šta ima u velikoj torbi pronašao bi kacigu, shorty čizmake, rukavice, kišnu opremu … sve očite znakove da netko negdje planira voziti nekakav motorić. Najprije da riješim napoznanice iz prethodne rečenice: netko (ja), negdje (Australija) i nekakav motorić (KTM SMT 990). To je najkraća moguća verzija budućeg događaja.
Malo proširena verzija uključivala bi nekoliko informacija o tome kako je cijeli događaj okvirno dogovoren prije otprilike pola godine, kako idem kod prijatelja u Sydney, kako je tamo dolje nabavljen još jedan motorić (uza svu onu kramu koju drži u garaži), kako je okvir cijele priče odlazak na GP na Phillip Island i kako je u cijelu priču ubačena još jedna višednevna tura po istočnoj Australiji … cca tri-četiri-pet dana i ne više od 2000 km. Da baš ne pretjeramo, a ne bi nam bilo prvi put.
Ne treba smetnuti s uma i dvije jako jako važne stvari: odlazim u sasvim suprotnu vremensku zonu (+10 sati) i odlazim u dio svijeta gdje se vozi pogrešnom stranom ceste. Karamba i karambita. Ima i dalje: GP Australije se vozi na Phillip Islandu, otoku nedaleko Melbournea, a ja dolazim u Sydney koji je cca 1100 km daleko od njega. To znači da nam od Sydneya do Phillip Islanda treba najmanje dva dana vožnje motorićima; da smo na PI najmanje dva dana (subotu i nedjelju); i da nam za povratak također treba barem dva dana. Ali … kad smo već tu gdje jesmo, a tu je sve veliko, hajde da još malo zašećerimo cijelu GP priču … neka se odlazak na PI protegne na tri dana, neka obuhvati neke ceste i neka mjesta doista vrijedna obilaska, i neka se ne štedi s kilometrima. Ukratko rečeno, kad je bal, nek jebal …
Radi lakše organizacije i bezbolnije realizacije, odlučujemo se u GP dijelu priče prikrpati ekipici s kojom se moj kompić – g. Darth Vader – inače vozi u slobodno vrijeme. Fina družina, svi 55+ (a možda i 60+) i laki na gasu. Plan puta u njihovoj je nadležnosti. Alzo, generalno gledano imamo dvije ture na mopedima između kojih budemo ugurali poneki slobodni dan … za aklimatizaciju, istraživanje, kulturno uzdizanje i regeneraciju. A ja još niti u Sydney nisam došao …
Ne samo da nisam došao do Sydneya, nego nisam došao niti do Dohe. U Dohi je presjedanje u drugi aviončić i tek kad se u njega smjestim mogu početi razmišljanje o Sydneyu. A oteglo se ovo od Zagreba do Dohe … nikad kraja. Mali avion (Airbus 320) pun do čepa, nit se mogu protegnuti nit se mogu prošetati. I još ne radi mali TV na sjedalu ispred mojega pa ne mogu ubijati vrijeme praćenjem leta ili gledanjem filmova. I tako samo sedam sati.
I još samo četiri sata čekanja u Dohi … sva sreća pa je aerodromska zgradurina (čitav kompleks, zapravo) propisno klimatizirana pa se nitko ne mora opterećivati vanjskom temperaturom od tek 33 celzijevca. Lijepo nabacim svoj ruksačić na mala aerodromska kolica i šetuckam okolo … a okolo sve sama sirotinja. Sva sreća da sam uspio pronaći Burger King inače bih ostao jako gladan od njihove avionske prehrane. OK, nije da nije bilo i tristo ostalih restorana … ali jedino sam tamo mogao prepoznati hranu. Morao sam igrati na sigurno.
Prošla su tri sata i došlo je vrijeme za boarding … a kako je sada veliki aviončić u pitanju (Airbus 380) otegao se boarding … VIP korisnici ovi, VIP korisnici oni, Platinum korisnici, Golden korisnici, sektor ovaj, sektor onaj … baš ga do iznemoglosti kompliciraju ovi Katarci. U velikom Airbusu ima trunčicu više mjesta za noge, koridori su nešto širi, te-ve ispred mene radi kak spada, filmova ima i novih i najnovijih … možemo krenuti. Jedino hranom nisam bio nešto presretan. I tako trinaest sati. I nakon trinaest sati – ili je možda ipak bilo četrnaest – eto me u Sydneyu. Još sat vremena kasnije eto i rakijice i poštene večerice, i konačno u dobrom društvu.
U avionima nisam ništa spavao, što znači da se nabralo i više od 30 sati nespavanja, tako da sam nakon večerice i večernjih divana zamro na punih sedam sati. Mislio sam da će mi to pomoći da lakše preživim 10 sati razlike, međutim pokazat će se kasnije – zapravo već iduću noć – da to i neće biti kako sam ja zamislio. Prva dva dana mog boravka u Australiji, dok se malo ne aklimatiziram i fizički i psihički, planirali smo potrošiti na razne “lagane” teme. Inicijalna vožnja pogrešnom stranom ceste na redu je za drugi dan (sutra) popodne, a treći dan rano ujutro startamo s našim prvim većim izletom.
Prvi dan počeo je poštenim brekijem … australskim doručkom apsolutno neophodnim kada se kreće u obilazak najvećih, najelegantnijih, najopremljenijih ili najpoznatijih moto dućana. Da nije bilo ovog doručka, ne znam kako bih se nosio sa silnom količinom dojmova i emocija koje su ovi u stanju proizvesti. Valda bih se srušio, ako ne prije a ono sigurno u hramu Sv. Aguste … ili najkasnije na skrivenoj etaži kod Frasera.
Krenuli smo rano … oko osmice. Idemo autom, tako će biti i lakše i brže i sigurnije. Vrijeme je vlažnjikavo i hladnjikavo ali bez potrebe za debljom garderobom. Pogled u nebo daje naslutiti da trenutna naoblaka ne bude dugo potrajala pa je moguće da će nam za koji sat biti i vruće. I tako … krenem ja u Lexusa, uhvatim se za kvaku, otvorim vrata … i ugledam volan. Jesam li krenuo automatski na desnu stranu, na suvozačko sjedište … jesam, dakako. Drug Darth me gleda i vrti glavom … sigurno mu na pamet padaju razne dramatične situacije s prometom na pogrešnoj strani.
OK, ništa … obiđem Lexusa i uvalim se na lijevu stranu. Prvih 5-6 sekundi sam sigurnosni pojas tražio na krivoj strani a onda sam se uspio rekalibrirati na novu situaciju … uglavnom. Ovo je ujedno i moj prvi susret sa Sydneyem po danu – bio je mrak sinoć kad sam sletio – pa počinjem uočavati australske specifičnosti: i male kućice i velike nove stambene zgrade, čudne prometne znakove i velike ute, ogromne američke kamione i semafore bez žutog svjetla. Cool … a ja sam nakanio već preksutra krenuti s prvih petstotinjak km na motoru. Jesam li spomenuo da je grad pun rotora i da se u njih također ulazi s lijeve strane?
First things first … BikeBiz. Kompić Vader je nekada radio u Aprilia dijelu ove firme, a sada je veliki meštar u BMW diviziji. BikeBiz ima veliki prodajni – pa time i servisni – program: Aprilia, Yamaha, BMW, Suzuki, Triumph … a čini mi se da sam štogod i zaboravio. Najprije šetnjica po servisu, gdje smo zatekli i mladog Skywalkera koji će nam se također pridružiti na Phillip Island izletu. Momak taman masti prste po V4 Tuonu. Ne zadržavamo se u servisu duže od nekoliko minuta – da ne smetamo, tu se ozbiljno radi – i prebacujemo se preko ceste – samo šest traka – u prodajne prostorije … u ovoj zgradi su uglavnom Yamahe i Aprilije. Garderoba, obuća, kacige i ostale drangulije nalaze se na katu. Došli, pogledali, izmjenili pokoju riječ s personalom i otišli.
Nismo otišli daleko … tek tristotinjak metara iza ugla po Church street do obližnjeg Westfielda … to je shopping centar s hrpetinom dućana, među kojima je nas zanimao neki u kojemu trebamo pazariti windstoppere i neku nepromočivu obuću za predstojeći izletić na Phillip Island. Na tom otoku normalno je da se u samo pola dana promijene sva četiri godišnja doba … a kako je ovdje u Australiji tek rano proljeće, takav klimatološki scenarij potpuno je izvjestan. OK, sve potrebno našli smo u Kathmandu dućanu, čak smo se ogrebali i za neke jako povoljne cijene plus još malo dodatnog popusta … kao da smo doma. Na ovoj kratkoj šetnjici do Westfielda imao sam priliku za ubrzani doživljaj Parramatte, Sydneya i Australije.
Nakon shoppinga otišli smo samo nekoliko semafora dalje – do druge BikeBiz lokacije. Tamo su BMW, Honda i Triumphi. Ima u jednom dijelu i onih zelenih motora. Veliki prodajni prostori, veliki servis, veliko dvorište puno motocikala uzetih pod račun … to je ovdje uobičajena praksa. Najviše mi je pažnju privukao Triumph Thruxton R s dodatno ugrađenim Rotrexovim kompresorom. Čeka novog vlasnika koji će za njega morati iskrcati 40K AUD.
Samo dva i pol kilometra dalje Lexusa parkiramo u društvu talijanskih kineza – ili kineskih talijana, kakogod – i prošetavamo se do ulaznih vrata našeg idućeg odredišta. Onih maločas spomenutih 40K AUD iza ovih vrata i nisu baš neki naročiti novci … “MV Agusta Parramatta, Official Factory Trained Dealer”, tako je pisalo iznad ulaznih vrata.
A iza vrata deluxe slastičarna … Brutale 800 RR, RVS #1, Brutale 800 RR LH44, Brutale 800 RR America, Brutale 800 RR Pirelli, Brutale 800 RC, Dragster 800 RC, Dragster 800 RR, Turismo Veloce Lusso, F3 675 RC, F3 800 RC, F4 RR, F4 RC, F4 LH44 … i još Camierova F4 koja ih sve s visoka gleda. Svako Agustino specijalno izdanje koje postoji ovdje se može pronaći … nisam ni znao da ih je ovoliko. Ovih “običnih” modela tek pokoji komad tu i tamo. Volio bih znati čisto onako iz znatiželje, kako postignu one nijanse crvene, zelene i plave boje … duboke, zasićene … i koliko tu slojeva bezbojnog laka ide preko svega. Boje gotovo da izgledaju trodimenzionalno. Strava. Hajde, nije da i prije nisam vidio Aguste na gomili, no ovo ovdje izgledalo je kao na porno setu.
A onda mi vrag nije dao mira pa sam zirnuo iza vrata na kojima je pisalo “Service dept. Authorised Personnel Only”. Bome i tamo je bilo svega lijepoga.
Nastavak ovog fantastičnog putopisa možete pročitati u temi Epic ride: Great Southern Land na forumu, jednostavnim klikom ovde.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
