May 17, 2022
NaslovnaMoto PutopisiMalo po Balkanu i još po kojoj državi

Malo po Balkanu i još po kojoj državi

-

Naš član foruma Draki obožava da putuje motociklom i to čini svaki put kad ima vremena. U današnjem putopisu nas vodi kroz jednu lepu turu po državama u našem regionu. Uživajte u putopisu koji nosi naziv “Malo po Balkanu i još po kojoj državi”.


Tamo gdje sam stao u 2018. godini nastavio sam u narednoj godini druženja sa V Stromom. Početak sezone bio je praćen lošim vremenskim prilikama ali to me nije spriječilo da se vozim drumovima Srbije, Republike Srpske (Bosne i Hercegovine) i Hrvatske. Ređala su se kraća putovanja, ali za ono glavno godišnje putovanje još uvek nisam bio spreman.  Do poslednjeg momenta nisam znao kada ću dobiti godišnji odmor te nisam bio u situaciji bilo šta da planiram. Petnaestak dana prije godišnjeg dobio sam zeleno svijetlo za dodatnih 10 dana te sam odmah krenuo da pravim plan kuda bih se vozio.

Bila mi je želja da obiđem nekoliko moto događaja na kojima do sada nisam bio, ali isto tako sam htio da se „spustim“ do Crne Gore da provedem dva tri dana sa roditeljima koji su u tom periodu planirali da budu u Tivtu.

Malo po Balkanu i još po kojoj državi

Za razliku od prošlogodišnjeg putovanja ovog puta sam detaljno provjerio motor pred polazak, uradio mali servis i spakovao samo neophodne stvari. U petak, 5. jula u poslepodnevnim časovima, sa benzinske pumpe „Eko“ započeo sam vožnju pod nazivom „Malo po Balkanu i još po kojoj državi, 2019“.

Malo po Balkanu i još po kojoj državi
Polazak na putovanje, jul 2019. 

Tokom prvog dana vožnje bilo je planirano da dođem u Apatin na moto susret kod MK „Panter“. Autoputem do Vrbasa, pa onda vojvođanskom ravnicom do Sombora i moto kampa u Apatinu. Na ulazu u kamp dočekali su me članovi sa širokim osmijehom i domaćom rakijom. Prijateljstvo sa ovim klubom traje još od 2013. godine te se kod njih stvarno osjećam jako prijatno i koristim svaku priliku da ih posjetim. Mladen, moj zemljak i član kluba, mi je ustupio svoju radnu sobu da prenoćim, a ja sam se odužio tako što sam radio za šankom.  Nisam htio da konzumiram alkohol u većim količinama jer me je ujutro čekao put dug 320 kilometara.

Već oko 6 i 30 napustio sam Apatin i krenuo ka Pilišmarotu (mađ. Pillismarót) na druženje sa vozačima Suzuki V Strom motora koji su organizovali članovi mađarskog  „V Strom“ kluba. Odlučio sam da ne izlazim na autoput nego da lokalnim putevima preko gradova Baja, Dunafoldvar (mađ. Dunaföldvár), Dunaujvaroš (mađ. Dunaújváros) i Erd (mađ. Érd) dođem do izletišta na obali Dunava. Iako vožnja ravničarskim putevima zna biti dosadna, pejzaži na koje sam nailazio i koje sam fotografisao činili su ovaj dio puta zanimljivim. Uz samo jednu pauzu za sipanje goriva stigao sam na skup za koji sam saznao preko fejsbuka (eng. Facebook). Vođen prošlogodišnjim iskustvom iz Bugarske očekivao sam nešto slično kao što je bilo u Pamporovu međutim vrlo brzo sam shvatio da je ovo druženje samo za članove njihovog kluba. Iskreno, u momentu sam razmišljao da se okrenem i odem ali poziv na zajedničku vožnju bio je dovoljan razlog da ipak ostanem. Jedini član ovog udruženja koji je mogao da komunicira sa mnom (jedini je govorio engleski jezik) bio je predsednik Zoltan. Pomogao mi je da raspremim kofere i da sa njim na čelu povedem kolonu koju su činili tridesetak Stromova, što malih, što velikih. Vožnja je trajala nekih dva sata, a većim dijelom smo se vozili kroz Slovačku te sam i ovu članicu Evropske unije upisao na listu država kroz koju sam prošao na ovogodišnjem putovanju. Pred sam kraj vožnje bilo je potrebno skelom preći Dunav. Srećom Dunav je bio miran tih dana, te smo bez problema stigli u već pomenuti kamp.

Moram priznati Zoltan se prilično potrudio da se ja, kao jedini učesnik koji nije Mađar, osjećam prijatno te je ostalim kolegama prevodio ono što smo nas dvojica na engleskom jeziku pričali. Druženje je prekinula strašna oluja pa smo svi otišli na spavanje. Nažalost, ja se nisam naspavao što zbog neudobnog kreveta što zbog grmljavine koja je pratila oluju kroz cijelu noć. Takođe, jedan od motorista sa kojim sam dijelio sobu je toliko glasno hrkao da je u momentima nadjačavao grmljavinu.

Posle loše prespavane noći i ne baš tako dobrog doručka pozdravio sam se Zoltanom i krenuo ka Bijeljini (Republika Srpska, BiH). Prva stanica bio je, za sve Srbe, dobro poznat grad Sent Andreja (mađ. Szentendre). Još od 16. vijeka ovaj grad je usko vezan za srpski narod. Najveća seoba Srba u ovaj grad na desnoj obali Dunava desila 1690. godine kada se tu doselilo preko 8000 Srba zajedno sa patrijarhom Arsenijem Crnojevićem (Čarnojević). Danas u Sent Andreji živi tek nešto više od 100 Srba, ali o njihovom dugom životu na ovim prostorima svjedoči veliki broj crkvi i spomen obilježja. Moja posjeta znamenitostima počela je od crkve Svetog Arhangela Mihajla poznatije kao Požarevačka crkva (ime je dobila po gradu Požarevcu iz kojeg se veliki broj stanovnika preselio bježeći od Turskog zuluma). Prema predanju ova crkva je napravljena 1759. godine, a osveštana je tek četiri godine kasnije.

Šetnju gradom nastavio sam preko glavnog trga po imenu Fo. U centru trga nalazi se srpski Esnafski krst koje podignut od strane Sentandrejskog društva nakon epidemije kuge, 1763. godine. U blizini trga Fo nalazi se i Blagoveštanska crkva koja iako pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi nema isti polozaj kao ostale crkve, a takođe nema ni portu. Čitajuću tekstove o ovoj crkvi našao sam da je poznata i po imenu „Grčka crkva“ zbog toga što su u nju išli većinom trgovci koje su lokalni stanovici nazivali „Grci“.

U jednom trenutku zastao sam jer sam čuo da iz pravca šetališta dolaze zvuci srpske muzike. Pomislio sam da neko od naših zemljaka u automobilu pušta muziku, ali sam se brzo razuvjerio. Muzika je dolazila iz lokala po imenu Korner (mađ. Corner Szerb Étterem). Nije mi dugo trebalo da shvatim da je to srpska kafana te sam odmah odlučio da ću baš tu ručati. Ljubazni konobar mi je rekao da će kuhinja početi sa radom tek za jedan sat, te mi je predložio da prebacim motor na parking ispred kafane i nastavim sa obilaskom grada, što sam i učinio. Slobodno vrijeme do ručka iskoristio sam da odem u Sabornu crkvu posvećenu velikom pravoslavnom prazniku Uspeniju presvete Bogorodice.  Centralni hram eparhije Budimske izgrađen je oko 1690. godine, međutim zbog požara iz 1895. godine bilo je potrebno potpuno ga obnoviti. Koliko je bio jak požar govore podaci da su se zvona na ovoj crkvi istopila, ali je vjerujući narod uz pomoć lokalnog stanovištva i uprave grada ponovo uspio da obnovi crkvu i postavi nova zvona koja su ponovo zazvonila već nakon par mjeseci. Imao sam i priliku da sa manjim brojem ljudi prisustvujem liturgiji. Važno je napomenuti da se u porti crkve nalazi i Muzej pravoslavnih relikvija u kojem se nalaze eksponati od velikoj značaja za sav pravoslavni narod. Nažalost u trenutku mog boravka u Sent Andreji ovaj muzej nije radio.

U povratku prema srpskoj kafani svratio sam u suvenirnicu u kojoj mi je lokalni prodavac objasnio i koristeći kombinaciju srpskog, engleskog i mađarskog jezika, da se nalazim na Trgu cara Lazara te da je taj trg centralno mjesto svih dešavanja i manifestacija koje organizuje srpsko stanovništvo. Kasnije sam saznao da se u blizini trga nalazi i spomenik caru Lazaru na čijem vrhu je krst koji je označavao grob srpskog velikana (predanje kaže da se tu nalazio i drveni manastir koji je prekrivao grob, ali je nažalost  manastir izogorio neposredno nakon prebacivanja posmrtnih ostataka u Srbiju).

Vrijeme je odmicalo, a mene je čekao dug put ka porodičnom domu te sam odmah nakon ručka nastavio putovanje.

Nakon dvadesetak kilometara ušao sam u Budimpeštu. Na svu sreću nije bilo gužve te sam brzo prošao kroz mađarsku prestonicu, a bez pauze stigao sam i na mađarsko-hrvatsku granicu. Samo što sam kročio na teritoriju opštine Beli Manastir na nebu su se pojavili tamni oblaci praćeni grmljavinom. Istog trenutka sam se zaustavio kako bih obukao kišno odijelo i taman dok sam navlačio rukavice kiša je počela da pada. Sve do Osijeka pratila me je podnošljiva kiša i bio sam ubijeđen da ću izbjeći oluju koju mi je Google nagovještavao na mobilnom telefonu.  Iz samo meni poznatih ili nepoznatih razloga umjesto iz Osijeka da nastavim ka Vinkovcima skrenuo sam na put koji vodi ka Đakovu. Nikakvih problema ne bi bilo da oluja nije pojačavala svoj intenzitet. Iz Đakova sam otišao u Vinkovce i uključio se na put koji vodi ka Županji i dalje ka graničnom prelazu Orašje (Bosna i Hercegovina). Baš na tom putu suočio sam se sa najvećim talasom oluje. Vjetar je toliko duvao da me je doslovno gurao sa puta. Bitka sa olujom okončana je mojom kapitulacijom. Spas od enormne količine kišnih kapi potražio sam ispod krošnje jednog velikog drveta. Narednih nekoliko minuta proveo sam u razmišljanju šta ako grom udari baš u to drvo. Na svu sreću to se nije dogodilo. U trenutku kada sam odlučio da ponovo uzjašem čeličnog konja, bez obzira što je kiša i dalje padala, iz obližnjeg dvorišta izašao je stariji čovjek i ponudio mi da uđem kod njega i sačekam povoljnjiji trenutak za nastavak puta. Međutim, poziv sam ipak odbio i sa velikom dozom optimizma krenuo dalje ka već pomenutom graničnom prelazu.

Nažalost, posle par kilometara ponovo sam bio prinuđen da potražim sklonište. Ovog puta benzinska pumpa INA bila je moja „sigurna kuća“. U društvu radnika sa pumpe i uz dobro ohlađeno Ožujsko pivo čekao sam da se poboljšaju uslovi za vožnju. Tek nakon 45 minuta čekanja ponovo sam se našao na drumu. Moram da priznam da su me službenici GP i carinske službe Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa čuđenjem posmatrali dok sam prolazio pasošku kontrolu. Nije im bilo jasno kako neko može da vozi bilo koje prevozno sredstvo po onakvom nevermenu.

Malo po Balkanu i još po kojoj državi
Posljedice nevrijemena, Orašje, jul 2019. 

Nastavak putopisa “Malo po Balkanu i još po kojoj državi” možete pročitati u temi na forumu klikom ovde.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 


Jovan Ristić
Jovan Ristić
Malo je reći da volim motocikle. Od malih nogu postali su moja ljubav, strast i način življenja. Vremenom sam sve u životu predodredio motociklima i motociklizmu generalno. Treća sam generacija motociklista u mojoj porodici. Moje pisanje je produkt mog iskustva i velike ljubavi i svakodnevnog života sa motociklima.