NaslovnaMoto PutopisiNew Delhi - Mukhtinath 5600km u 9 dana

New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

-

Za danas imamo jedan krajnje zanimljiv putopis. Naša forumašica Kalesin bila je u poseti Indiji i ubrzo je sa svojim prijateljem došla na ideju da poseti Nepal, ali motociklom i to ne nekim baš specijalizovanim za putovanja, već Enfieldom. Kako je sve ovo izgledalo pročitaćete u putopisu New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana koji se nalazi pred vama.


Posle dosta vremena, još malo pa deset godina, i nebrojeno nagovaranja od Arakisa, nakanih se da napokon napišem kompletan putopis, moto berza je objavila njihovu skraćenu verziju al još sunca nije videla cela priča.

Ali kako dolikuje malo upoznavanja pre nego krenem. Dosta vas me ovde poznaje a verovatno još više me i ne poznaje. Može se reći da nisam preterano društven tip osobe, al jbg ne može baš sve. U svet motora su me uveli drugari još davne 88-89 godine. Dugo vremena sam ih gledala kako sređuju popravljaju i stalno nešto rade oko tad prelepog MZ ETZ 250. Uvek sam bila uz njih i učestvovala u nebrojenim rasklapanjima i sklapanjima i moram reći za razliku od ostalih „devojki“ uživala da su mi ruke masne i da gledam kako se to tamo pokreće pomera itd. Jelena tatin sin.

Da ne dužim sa time puno, moj ulazak u svet motocikala je bio veoma detaljan, pre nego su mi dopustili da probam da vozim MZa morala sam znati 80% „šta ako“, morala sam naučiti da ga podignem sa zemlje, to je bilo Trti i Marku super smešno, devojče od 30kg pokušava da digne mrcinu od 200+kg, onda bez vožnje i sa svom opremom koju su mogli staviti na mene, guranje motora uzbrdo-nizbrdo i tako više puta. Tako su prošle te godine i dok su se druge devojke mog uzrasta šminkale i gledale kako da privuku momke ja sam bila u drušvtu malo starijih al super ljudi koji su se ozbiljno potrudili da mi utuve u glavu neke osnovne stvari vezane za motociklizam. Išli smo na Ušće, mali krug, veliki krug, gledali trke, svađe i nekako je prošlo to vreme.

Posle više ni sama ne znam broja koliko pređenih kilometara, padova, popravki itd i jedne veoma dugačke pauze u vožnji motora iz koje nisam ni sama znala kako da izađem, 2013te godine u Martu-Aprilu nađem se po četvrti put u New Delhiju kod prijatelja Indijca kao gost.

Poslove koje sam imala završila sam i mogu reći da sam se ubijala od dosade. Počela sam razmišljati da skratim boravak i prebukiram kartu i vratim se u Beograd tu ideju podelih sa Abhishekom, starim prijateljem. Već sam počela gledati koje su opcije pomeranja datuma na avio karti kod Aeroflota, kad je Abhi utrčao u sobu i viknuo „J lets go out and ride my baby, i have fixed it“

Momentat tišine i zbunjenosti u neverici sam ga pogledala i promrndžala kakvu bre „baby“…tu mi on objasni da je nasledio od oca svog stari Royal Enfield Electra motor koji je bio na servisu eto do tog dana…izađemo napolje i imadoh šta videti.

Crveni Royal Enfield Electra 350cc jedan cilindar 4 taktni motor, tanke ćoškaste gume, žičane felne, sedište kao na MZu, rogobatni ogromni čelični krešbarovi i nosači kofera, mrljav i prljav cilindar, okrugli satovi, okrugao veliki far, KURBLA (naknadno ugrađeno električno paljenje koje više nije radilo nego što je radilo).

New Delhi - Mukhtinath 5600km u 9 dana
New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

….ali ja nemam opremu!…

Kaže Abhi, nema veze imam ja rezervnu kacigu, nadam se da ti nije velika…fuck jeste..ali jbt vožnja motorom…aaaaaaaaaa….

Ali čekaj a jakna… „fuck it J, do you really need a jacket at 40+??“…

Ummmm jok ja…a gde idemo?, a jel mogu ja da ga provozam, a…bla bla bla?

„If you stop asking fucking questions, i may let you try it out…now hop on…“

O bogca ti tvoga kao da me je torpedovalo u detinjstvo, miris benzina i sagorelog ulja, i jedno super udobno mekano sedište…i osmeh od uha do uha. To je bio momenat kad sam shvatila da ipak ne mogu bez motora i rešila da kad se vratim za BG moram sebi nabaviti motocikl.

Enfield je relativno tih motor, jako udoban i za vozača i za suvozača što će se pokazati jako dobrom osobinom veoma brzo. Otišli smo do India Gate i tamo se susreli sa još gomilom motorista, bejaše neki praznik i oni su odlučili da naprave malu vožnju (od jedno 500motocikala) po Delhiju, što je samo po sebi iskustvo za sebe. Jako su dobro organizovani i za divno čudo u onoj njihovoj džungli od 23 miliona stanovnika gde je 2/3 konstantno u nekom pokretu to sve funkcioniše. Da Indija je bila kolonija Velike Britanije pa voze naopakom stranom i sve je izvrnuto.

New Delhi - Mukhtinath 5600km u 9 dana
New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

Da, i još jedna super zanimljiva i ni malo zabavna stvar je to da Enfield ima doboš kočnice i napred i pozadi, što će se uskoro pokazati mnogo zajebanim. Pošto smo rešili da sa par drugara odemo do “roadside daba” ili ulične prodavnice/restorana da večeramo i to skroz na drugom kraju Delhija ubrzo smo se popakovali i otišli, pridružio nam se i jedan skroz čudan lik Bobbee Singh koji je inače oženjen našom ženom, tad prvi put videh Enfielda sa side car, i nije moglo da prođe bez fotki. Bobbee nas je slikao. Na slici su sa kacigom Abhi, onda Nithin koji je neki kompjuterski frik i ja.

New Delhi - Mukhtinath 5600km u 9 dana
New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

Pre nego smo otišli kući, nagovorih Abhija da skoknemo do Shiv-a, koji živi tu u blizini i jedan je od retkih ljudi koji u Indiji poseduju Hayabusu. Tu sam se sa njim dogovorila da je isprobam na njihovoj stazi Buddh.  Shiv i moja malenkost. 

New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

Busa, je super motor, posle kruga zagrevanja i upoznavanja sa stazom napravih još cela dva kruga i siđoh sa nje tresući se kao prutić…vratih motor i rekoh ja ću sa ovime poginuti, nit me oseća nit ima granice.

New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana

Čizme broj veće, jakna Abhijeva, kaciga i rukavice od Shiva…i idemooo..bela zver…

Nije ovo poenta ovog putopisa ali mi je bilo interesantno podeliti koliko su ljudi u Indiji u stvari prijatni i gostoljubivi. Totalna suprotnost onome što se predstavlja na TVu. Dva dana posle Budh-a, Abhi je došao sav blesav i prvo što je pitao je da li imam multientry vizu…na šta je dobio potvrdan odgovor i naravno pitanje..a što?

Hoćeš li samnom do Nepala? 

Nepala?, koj ću andrak tamo, tamo svi oni ludaci harekrišne bla truć idu…

Kaže meni Abhi, ma bre idemo do izvorišta Gange, to ti je mesto Mukhtinath i nalazi se na 5300mnv na Himalajima…i idemo motorom.

Kojim motorom? Namrčih se tu kao nevreme, kaže meni Abhi, pa idemo sa mojim motorom. Idemo sa baby…

Hajd’ ionako nemam šta drugo raditi…i tako je krenula avantura. Nastavak sledi.

……Sledećeg dana smo ustali ranije ujutru da izbegnemo vrućinu i otišli da kupimo rezervne delove za Enfilda, sajle, paknove, unutrašnje gume, ulje i sve što nam je palo na pamet…posle toga smo otišli da ja sebi kupim jednu finu mesh jaknu i rukavice. Bilo mi je sve skoro pa nerealno. Raspitali smo se za vizu za „non Indian residents“ za Nepal, i saznali da se na granici kupuje viza u trajanju 15 ili 21 dan.

Dogovor je pao krećemo u 3am sledećeg dana da bi smo izbegli vrućinu, u to vreme je u Delhiju temperatura varirala od 42 do 45 C.  Stvari smo spremili i popakovali još uveče. Oko 19h smo se pozdravili i na spavanjac, čekalo nas je dobrih 550km do granice sa Nepalom, i planirali smo to da prođemo u jednom danu i da nađemo prenoćište kad uđemo na Nepal.

Rano jutro i mir i tišina napolju, to je skoro pa neverovatno za Delhi, napakovasmo motor, sve lepo zavezasmo, sedosmo i oko 3:45am smo već bili na putu. Nad asfaltom u to doba dana lebdi blaga izmaglica, ulice su puste i čiste. Deluje nerealno kao grad duhova.

Jako malo ljudi ima na ulicama, radnje su zatvorene ali i benzinske pumpe, te smo odlučili da kasnije natočimo gorivo. Dogovorili smo se da vozimo deonice i da se menjamo na mestu vozača.

Kako je jutro odmicalo tako se spoljašnja temperatura povećavala, ali i broj ljudi i vozila na ulicama. Međutim, nisu to bili jedini „objekti“ na ulicama, pored standardnih vozila tu su rikše na električni pogon, tu su bicikl rikše, tu su rikše sa „trkačima“ (na ljudski pogon), biciklisti, pešaci, motori, po koji bivo, i po neko indijsko goveče, super natovareni kamioni izgleda kao da su iz Mad Max filma izašli.

Dokopali smo se takozvanog auto-puta koji je bio u super stanju i lagano jezdili celih 100kmh gde je bilo moguće.

Prvo stajanje je bilo negde uz put da sipamo gorivo. Zanimljivo je da je i dalje prisutan 80-86oktanski benzin u Indiji, cena mu je oko 75din/l. Tu se Abhi setio da ipak dok smo u Indiji kupimo dve 5litarske kantice za gorivo i natovarimo i njih. Nedugo posle isključismo se sa „autoputa“ i pođosmo ka mestu zvanom Rudarpur, međutim pre toga smo rešili da zastanemo da se malo osvežimo pokraj puta.

Zastali smo na jednoj raskrsnici, ostavili motor da se malo ohladi, i momentalno krenuli da skidamo opremu sa sebe. Istog momenta kad smo zastali krenuli smo da se znojimo kao u sauni. Sunce je bilo u zenitu i peklo je kao da nas je neko bacio na roštilj. Naručili smo ledeni sok od manga i raspitali se da li smo na pravom putu za Rudarpur.

Petnaest minuta kasnije smo krenuli ka Rudarpuru, kako smo se približavali gradu put je postajao sve gori a gužva sve veća, dok u jednom momentu nismo zaglavili u ludnici nekoj gde sam ocećala kako mi znoj curi iz kacige u jaknu pa niz leđa.

Vazduh je bio pun neke vlage i jako jako zagušljiv, u jednom momentu motor je krenuo da nam kliza na stranu i da upada u neki pesak, ispostavilo se da smo upali u rupu koja je samo napljuskana bila nekim peskom i prašinom i krenuli da suljamo van puta. Uz ludačku sreću i dosta balansiranja, upiranja i natezanja smo se iz toga izvukli i krenuli dalje.

Put je postajao sve gori, dogovorili smo se u dve reči da Abhi nastavi da vozi tu deonicu, samo da izađemo odatle, ubrzo nas je tabla sa natipisom Rudarpur obradovala. Kroz ceo grad asfalt je prepun kratera i rupa, tako da smo 80% vožnje proveli stojeći na fudasterima i tražeći manje rupičast put. Kad smo napokon izašli iz grada stali smo da predahnemo. Postavih pitanje… „jel to slučajno bila kiša meteora ovde ili šta?“…ostadoh bez odgovora.

Krenuli smo dalje ka granici, dogovorili smo se da ne stajemo nigde sem do pred granicom, da ručamo. Kichha, Sitarganj, Nanakmatta, Kathima…i Chakarpur…jedna lepa deonica sa koliko toliko lepim putem, zastali smo u restoranu u mestu Chakarpur da bi ručali, bilo je oko 15h i oboje smo bili gladni kao vukovi.

To se ispostavilo da je bila moja super velika greška, od tog momenta pa na dalje sve do Pokhare moj stomak je bio u problemu (nije mi izgleda prijala bakterijska flora tog restorana). Kako god, deonicu do granice morao je Abhi da preuzme kormilo jer ja ipak nisam imala dozvolu za vožnju po Indiji. Kako smo se približavali granici put je bivao sve natrpaniji vozilima i pešacima. Na pravcu ka granici videh gomile ljudi kako stoje sa strane, različitog izgleda, prepoznah i one Harekrišne, videh i neke putujuće Hindu sveštenike, ma neverovatan broj ljudi koji čekaju reklo bi se možda i danima da uđu na teritoriju Nepala.

Granični prelaz Banbasa, pošto je Abhi Indijac, nismo čekali na red u onoj ludačkoj džungli ljudi nego prođosmo kao lokalci. Parkirali smo motor ispred zgrade granične uprave, Abhi je otišao da izvadi putnu dozvolu a ja se vratila unazad malo do jednog šaltera da izvadim vizu. 15dana 20USD u protiv vrednosti u Nepalskim Rupijama, primaju Visa kartice…sreća rados’. Kako su tada stvari stajale, NR (Nepalska rupija), je bila slabija od našeg dinara recimo 20NR za 1RSD (ne uzimati za sigurno jer se više ne sećam), ili tako nekako, znam da je bilo veoma povoljno sve. 

Putna dozvola tj. dozvola za korišćenje puteva na Nepalu u trajanju od mesec dana iznosi oko 30USD. Kad smo završili sa svim generalijama, već je bilo oko 18h i bili smo kao dva prebijena psa. Vrućina, stanje na putu i konstantni oprez na putu su krenuli da uzimaju danak.

Dok smo se pripremali da krenemo dalje, primetih da me gleda jedan stariji graničar, inače Nepalci su jako obzirni prema tome kako se ophode prema ženama, nije im svojstveno da dođu i započnu razgovor, te nabacih osmeh i kretoh ka njemu.

Sa dozom poštovanja u obraćanju (to naučih u Indiji, svi oni jako vole kad im se belci obrate sa poštovanjem i nazovu ih „sir“), priđoh mu i pitah ga da nam preporuči gde bi mogli da prenoćimo i odmorimo se jer smo putovali čak iz Delhija. Čovek se oduševio i odmah preporučio da ne idemo dalje od Mahendranagar-a, jer će uskoro noć pasti, i rekao nam je da ni malo nije sigurno putovati njihovim autoputem noću. Kasnije smo doznali i zašto.

Rekao nam je da odemo u Opera Hotel i tamo ćemo naći parking, dobre sobe sa klimom, wifi-jem po pristojnoj ceni. Pozdravismo se i krenusmo ka Mahendranagaru, nit kraćeg nit bolnijeg puta. Svaki mišić, svaka kost, ma i koža su boleli, sa naglaskom na vrat, ramena i donji deo leđa.

Živeo Nimulid!!

Mahendranagar je na nekih 20tak km od graničnog prelaza, put je prav kao strela, nema levo nema desno, ima dve trake odvaja ih nevidljiva razdelna linija.

Odmah se može primetiti koliko je Nepal drugačiji od Indije. Prvo vozila na putevima je izuzetno malo, tu i tamo se naleti na neki auto. Uglavnom tim putem saobraćaju autobusi i kamioni. Asfalt je perfektan, nema ni jedne rupe, sa strane su odvodi za kišnicu. Naselja su raštrkana, i ljudi van gradova žive uglavnom u blatnim kolibama, bez struje, koriste bunarsku vodu, bave se nekom poljoprivredom i glavni izvor hrane (mleka i mesa) im je Bivo (Bubalus Arnee) poznat i kao Vodeni bivo, ili Arni. Na žalost došao je na listu ugroženih životinja. Takođe jedna stvar koja se odmah da primetiti je da na Nepalu nema papirića i đubreta na ulicama, kraj puta, na putu…nigde. Sve je uredno u kantama za otpad. Saznali smo da je zakonom zabranjeno bacanje đubreta po putu i da su kazne drakonske. 

Već je bilo veče kad smo stigli pred hotel, Abhi je ušao da se dogovori oko soba, a ja kretoh da raspakujem motor.

Za celih 5USD, uzeli smo jednu sobu sa dva kreveta, sa klimom i wifi-jem.

Prašnjavi, premoreni jedva smo čekali da se istuširamo i ukomiramo. Sreća imali su bojler i toplu vodu.

Istuširah se i osvežih, za to vreme su nam doneli večeru – uključeno u cenu sobe, koju ja na žalost nisam mogla jesti, zamolismo ih da nam nabave banane i ako imaju kuvani krompir, dobili smo i to plus par šargarepica. Uspela sam oprati bandanu, majicu, i veš i ostaviti ga na žici od klime da se osuši, (nikad ne nosim puno stvari sa sobom i uvek se trudim da sve budu čiste što pre je moguće) nisam znala šta me čeka na dalje pa ko veli bolje čisto nego prljavo.

Kad sam sledeći put otvorila oči bilo je oko 6am. Planirali smo da stignemo do Botwal-a, koji je na oko 850km od Mahendranagar-a.

Nastavak putopisa New Delhi – Mukhtinath 5600km u 9 dana možete pročitati na forumu jednostavnim klikom na ovaj link.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka oko 10h šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 


Jovan Ristić
Jovan Ristić
Malo je reći da volim motocikle. Od malih nogu postali su moja ljubav, strast i način življenja. Vremenom sam sve u životu predodredio motociklima i motociklizmu generalno. Treća sam generacija motociklista u mojoj porodici. Moje pisanje je produkt mog iskustva i velike ljubavi i svakodnevnog života sa motociklima.