Road to Switzerland 2018

Za ovaj petak donosimo vam putopis Road to Switzerland 2018 od našeg člana foruma pod nickom Draki. Draki se uputio u Švajcarsku kako bi ispunio svoj san i prevezao se preko nekih prevoja koje je oduvek želeo da prođe. Jedan lep putopis u kojem ćete zasigurno uživati.

Prva epizoda

Prije nekoliko dana, listajući društvene mreže, naišao sam na zanimljiv citat Paola Koelja koji glasi: „Šansa za ostvarenje sna je ta koja čini život zanimljivim“.

Kakav je život bez snova? Dosadan, vjerovatno.

Motoristi su ljudi koji najviše sanjaju. Neko sanja da vozi Moto GP trke, neko da putuje „Route 66“ na Harliju, neko da provoza zgodnu djevojku na svojoj „R“ mašini a ja sam sanjao da pređem planinski prevoj Klausen (njem. Klausenpass) u Švajcarskoj. Zašto baš taj prevoj, koliko dugo sam čekao na ostvarenje sna, šta sam sve uradio na putu da ostvarim taj san opisaću u ovom putopisu koji će da nosi naziv „Road to Switzerland 2018“.

Život je nepredvidiva stvar. Danas si ovdje, sutra već na nekom drugom mjestu, prekosutra na trećem i sve tako redom.  Tako je jednog dana moju tetku Snežanu život odveo u jedno malo mjesto u srcu Švajcarske. To malo mjesto se zove Linthal. I baš u taj Linthal, ili kako se po Vuku kaže Lintal, dolazio sam i ja da provodim raspuste. U početku sam išao samo preko zime kada snijeg prekrije okolna brda i kada skijanje postane sport broj 1 a kasnije sam odlazio i u drugim godišnjim dobima. Pravu ljepotu ovog kraja otkrio sam na jednom od letaka na kome sam ugledao krivudav put kroz planinu. Doduše, tu ljepotu sam spoznao nekoliko godina kada sam prvi put sjeo da provozam dva točka. Te 2004. godine počeo sam da sanjam kako na dva točka lomim te iste krivine.

I nije mi dugo trebalo da ostvarim svoj san. Svega 14 godina.

Kraj 2017, godine i početak 2018. donose potpunu promjenu u mom motorističkom životu. Sa čopera prelazim na enduro touring. Yamaha Virago zamjenjena je Suzuki V Stromom. Onog trenutka kada sam prvi put upalio novi motor donio sam odluku da ću na ljeto ostvariti svoj davno sanjani san.

Kompletnu rutu napravio sam relativno kratko. Kako sam odlučio da ću sam ići na ovaj put povezao sam sve gradove u kome sam znao da me čekaju rodbina, prijatelji, kumovi a sa kojima sam godinama dogovarao posjetu i kod njih dogovorio spavanje. Prilikom ovakvih putovanja najveći izazov je pronaći adekvatan smještaj te se ovim putem još jednom zahvaljujem svima koju su mi bili domaćini.

Vrlo brzo svi su potvrdili da će da ugoste mene i mog čeličnog prijatelja te mi je samo ostalo da se dobro fizički i psihički pripremim za ovo putovanje. Trening za ovakva putovanje je vrlo jednostavan. Treba samo voziti. Do momenta polaska, tačnije od 15. Aprila do 7. Jula, napravio sam blizu 7.500km. Reklo bi se da sam dobro upoznao motor a da li sam spreman za avanturu to ćemo tek da vidimo.

Kao datum polaska u kalendaru sam upisao  7. jul ali moje putovanje iz Beograda počelo je dan ranije. Naime, nekoliko dana pred polazak sestra mi je javila da će se građanski vjenčati 6. jula. Ništa to ne bi mijenjalo plan da njeno vjenčanje nije bilo udaljeno 180 kilometara od Beograda. Tačnije, vjenčanje je bilo na obali rijeke Vrelo (Bajina Bašta).

Kako sam pakovanje dan prije završio ostalo je samo da krenem prvo put Bajine Bašte a kasnije ka Bijeljini koja označena kao početna tačka putovanja. Put do Bajine Bašte vodio je Ibarskom magistralom do Lajkovca a kasnije preko Uba i Valjeva. Cijelu dionicu odvozio sam bez odmaranja a jedino kratko stajanje bilo je na ulazu u Bajinu Baštu kako bih fotografisao čuvenu kuću koja se nalazi na stijeni u rijeci Drina.

Posle vjenčanja i zajedničkog ručka krenuo sam ka Bijeljini gdje sam prilično brzo stigao. Odmah po dolasku počeo sam sa poslednjim radnjama vezanim za pripremu putovanja.

Druga epizoda

Sa prvim sunčevim zracima ustao sam i odmah izašao u dvorište da napakujem sebe i motor. Vodeći se stihovima Đorđa Balaševića „Prvo fruštuk ondak na put“ prvo sam doručkovao i tek onda krenuo. Sat je pokazivao 8 časova a na nebu iznad mene bili su crni oblaci. Kišu sam izbjegavao sve do Županje kada sam morao da stanem da obučem kišno odijelo. Iskoristio sam trenutak da se javim mojima, a tu praksu sam držao tokom cijelog putovanja. I dan danas kada putujem, kada god stajem, javljam se roditeljima u nadi da će njihova briga biti manja.

Kiša me je pratila sve do ulaska u područje Zagreba. Posle par kilometara dočekalo me je potpuno drugačije vrijeme. Sunce je pržilo te sam morao odmah da skidam kišnu opremu. Na benzinskoj pumpi napravio sam kratku pauzu i javio se Mariju sa kojim sa sam ranije dogovorio da se vidim i popijem kafu. Marija sam upoznao na V Strom susretu u Bugarskoj i već tada je izrazio želju da mi pokaže znamenitosti glavnog grada Hrvatske. Našli smo se kod njega kući i odmah krenuli u obilazak.

Do tog momenta nikada ranije nisam bio u Zagrebu ali od 2006. godine imao sam  želju da posjetim spomenik jednom od najboljih košarkaša sa ovih prostora. Riječ je o mom imenjaku, Draženu Petroviću. Mariju nije bilo teško da me provede prvo do Zagrebačke katedrale, a kasnije do trga svetog Marka. Trg se nalazi na Gornjem gradu i tu su  smještene zgrade Hrvatskog sabora, Vlade RH i Ustavnog suda. Centralni dio trga zauzima crkva svetog Marka na čijem krovu se nalaze grbovi grada Zagreba i nekadašnje Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (1868-1918). Odmah zatim otišli smo do trga bana Jelačića koji je tog dana bio zauzet navijačkom postavkom. Fudbalska reprezentacija igrala je utakmicu na prvenstvu svijeta u Rusiji te za one koji nisu mogli da gledaju utakmicu na stadionu Grad je organizovao gledanje uz veliku količinu hrane i pića.

Od mirisa roštilja i mi smo ogladnili ali je Mario odlučio da je bolje da ručamo u Bikers Beer Factory. Ovaj pab (eng. pub) je jedno od glavnih mjesta gdje se okupljaju motorisiti ne samo iz Zagreba nego i iz cijele Hrvatske. No prije toga, posjetili smo trg Dražena Petrovića gdje sam napravio par fotografija ispred spomenika zvanično najboljem hrvatskom košarkašu u 20. vijeku.

Uz hladno pivo i vruću, ali i ljutu, picu Marijo i ja smo razgovarali o nastavku mog putovanja te mi je dao par savjeta za vožnju kroz Italiju. Uz razmjenjivanje suvenira rastali smo se i ja sam krenuo put Udina koje je ujedno i krajnji cilj prvog dana vožnje.

Autoputem preko Ljubljane i Postojine vozio sam uz jedno stajanje za sipanje goriva. U jednom trenutku prateći upustva sa navigacije sišao sam autoputa i magistralnim putem vozio do Udina. Kasnije sam saznao da sam imao sreće jer je na autoputu bila strašna gužva te sam na ovaj način uštedio i vremena i živaca. U večernjim satima stigao sam kod Mićka i njegove porodice ( o porodici Todorović pisao sam već u prethodnom putopisu „U motor naspi čorbe…“). 

Nakon neizbježne večere i tuširanja Mićko, njegov drugar Aleksandar i ja smo krenuli u noćni obilazak ovog studentskog grada. Zanimljivo u ovom gradu prostitucija je prilično zastupljena i na svakom ćošku možete naći dame koje nude usluge najstarijeg zanata. Nas je ipak više zanimalo druženje sa zemljacima u lokalnom kafiću gdje se toči pivo iz svih zemalja nekadašnje zajedničke države. Svima je bilo zanimljivo to što sam sam krenuo na put te su mi davali kontakte svojih prijatelja da mi se nađu ukoliko nevolja dođe. Tog dana sam prešao preko 700 kilometara, što je do sada najduža dionica pređena za jedan dan u mojoj karijeri.

Treća epizoda

Sutradan posle doručka krenuo sam put Milana. Odlučio sam da izađem na autoput i uz veliku dozu opreza odvozim do najvećeg grada u sjevernoj Italiji. Nekoliko dana prije polaska na tom autoputu tragično je stradao naš zemljak Bogdan Jevtić (Boća) član MK „Knez“ Bijeljina. Dosadu autoputa pokušao sam liječiti odmaranjem uz društvene mreže na benzinskim pumpama ali u Italiji nema WI-FI ni na jednoj pumpi. Gužve na ovom autoputu su česte te sam izgubio dosta vremena i zbog toga sam odlučio da ne ulazim u centar Milana nego samo da odem do stadiona koji koriste fudbalski klubovi Milano i Inter.

Veče je polako stizala a mene je čekalo još oko 60 kilometara do mjesta Kantelo (it. Cantello, Varese) gdje me je čekao Vladan, moj drugar iz djetinjstva. Vladan je kao dječak zajedno sa roditeljima otišao u Italiju gdje je sada i porodicu zasnovao. Uz večeru koju je njegova tadašnja vjerenica, a sadašnja supruga, Olivera spremila prisjetili smo se druženja i provoda u Bijeljini na ljetnim raspustima kada je on dolazio. Kasnije smo se, zajedno sa njegovim roditeljima Vesnom i Peđom, zabavljali dugo u noć uz neke čudne flaše piva (0,7l).

Cilj je bio na dohvat ruke, te sam već u 8 sati krenuo ka granici sa Švajcarskom. Vladan me je ispratio do „prelaza“ i častio vinjetom koja je obavezna za sva vozila a ja sam Vladanu poklonio čuturicu sa grbom rodnog nam grada.

Već na ulasku u Švajcarsku vidio sam da je ovo obećana zemlja za sve motoriste. Široki putevi, bez oštećenja vodili su me kroz nekoliko kantona. Inače, Švajcarska ( zvanično Švajcarska Konfederacija )sastoji se iz 26 kantona. Najveći je Graubinden a Cirih je kanton sa najviše stanovnika. Svaki od kantona ima svoj glavni grad. Prvi kanton kroz koji sam ja prošao je Tićino a zatim Graubinden.

Da bih stigao do cilja, selo Lintal kanton Glarneland, bilo je potrebno preći planinski prevoj „Passo San Bernardino“. Ovaj prevoj predstavlja granicu između italijanskog i njemačkog govornog područja. Nalazi se na 2066 metara nadmorske visine i otvoren je u periodu od maja do novembra. Ispod ovog prevoja nalazi se tunel dug 6,5km.

Kilometar po kilometar stigao sam do zacrtanog cilja. Erupcija emocija nastala je kada sam stigao pred kuću gdje su me dočekali tetka Snežana i rođak Patrik. Drugi rođak Marsel je bio na poslovnom putovanju u Meksiku te sa sam sa njim vidio tek nakon dva dana. Dok sam raspremao motor i stvari Patrik je raspalio roštilj, izvadio pivo i odmor je mogao da počne.

Nastavk putopis Road to Switzerland 2018 možete pročitati u temi na našem forumu. Sve što je potrebno za nastavk putopisa je da kliknete ovde.

Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…