Putopisi sa našeg foruma nisu samo zanimljivi, već i poučni. Današnji putopis koji nosi naslov 2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja uči nas tome šta zapravo znači “Kapadokija” u doslovnom prevodu. Uživajte u putopisu našeg člana foruma Papa del Camino.

Dan 1. – 23.10.2025. – “Kume, krećem!”

*(Kapadokia-Kapadocia-Kapadokya – “zemlja lijepih konja” prevod sa perzijskog jezika) 

Kratka poruka iz garaže u 8:15. Sat podešen na 000 i prve brojke nultog kilometra se okreću. Uzbuđenje na vrhuncu, ruke mi ne trebaju ni rukavice, u meni temperatura bar sto stepeni. Većinu svojih puteva vozim bez plana i cilja, krenem pa kud zapadnem, ali ovaj put nije takav. Osmomjesečna priprema, od februara – gledam, mjerim, zapisujem, pratim. Do te mjere da otvaram Google mape i “šetkam” do restorana da vidim šta nude i po kojim cijenama. To više jer sam “poguzija” nego iz organizacije, ali eto imam i vremna na poslu pa da ga iskoristim.

Uglavnom, nikad spremniji, nikad informisaniji.Jedna od pametnijih stvari koje sam uradio pred put je što sam pokrenuo temu na forumu tražeći savjete oko E-sim kartica, HGS putarina i ostalih stvari vezanih za Tursku. Opet se pokazuje koliko srce imaju bikeri i sa kojom ozbiljnošću pristupaju “problemu”. 3 stranice savjeta, zlata vrijednih. HVALA SVIMA KOJI SU PISALI! 

Na put krećemo Kum i ja – dvojica s planom, ali i s torbama punim “za svaki slučaj” stvari. Dogovoreno: nema dupliranja – ja nosim alat, kompresor, lijekove i set za gume, Kum vuče sve ostalo. Kod mene originalni Suzuki koferi – taman za dvije majice i jedan par čarapa, a kod Kuma Givi – u njih može stati pola ovce i još ostane mjesta za flašu rakije. Zadnji kofer čuvam da je prazan jer planiramo dosta usputnih obilazaka, pa da mogu ostaviti kacigu, jaknu i tank torbu.

Doduse, nabavio sam sa Aliexpresa one torbe što se montiraju na crash bar-ove. Vrijede zlata na putu. 

Usput, ako je neko zainteresovan: prodajem originalne Suzuki kofere!

Dva motora, dva Strom-a – 650 i 1000. Mali ko mina, utegnut, spreman. Veliki se zadnjih dana malo zeza s paljenjem. Nema vremena za ozbiljan pregled, pa improvizujem – pomjerim ga pola metra naprijed-nazad, malo cimnem ćopavu, upali. Mislim da je do senzora, očistio sam ga kontakt sprejem, možda i bolje radi, a možda se ja samo tješim. Nema veze, vozi pa dokle dogura, rješavat ćemo kad se vratimo.

Put do Zagreba standardan – autoput, ravnica, misli lutaju. Pola puta preletim u razmišljanju o vinjetama, hoće li važiti i za povratak. Pauza od desetak minuta za protezanje i već sam u Zagrebu. Kum radi još danas do 17h, a ja dogovorio kafu s njegovom sestrom Lejlom, napola i mojom sestrom.

U 15h imam zakazan termin za promjenu guma – nove Pirelli Scorpionice čekaju montažu. Prije toga pokušavam da se ošišam. Bezuspješno. Obiđem sedam frizerskih salona i svi puni. U Zagrebu je, čini se, lakše naći žiranta nego slobodnog frizera. Zaključujem da ću u Tursku malo čupaviji, ali koga briga – bitno je da idem. I da, imamo brkove. Obojica.

Tetka Lejla, svjetska putnica, dijeli savjete o hrani, rutama i “mjestima koja se ne smiju preskočiti”. Radi za neku globalnu agenciju (Booking) , pa svako malo leta od Finske do Gruzije i izmedju. Jadnica šta je sve neće snaći. Al sve što nama vrijedi na putu, ona već zna. Prava logistika.

Završavamo kafu i ja odlazim do vulkanizera. Pirelli Scorpion je marka novih kopački na Suzani i sad je 100% spremna da istrči na teren.

Polako idem ka Kumu kuci, veceras gledamo Dinamo (konferencijska liga ili liga europe, kako se to vec sad zove) u nekom pub-u sa društvom, koje sam detaljnije opisao u mom prvom putopisu ovdje vezanom za jug Italije.

Kuci Kum, kuma, djeca, kafa.. Zadnji dogovori pred put, slikanje dokumenata i slanje na mail (valjda neće trebati). Upoznajem ga sa putem za sutra, kažem mu promjenu da ćemo u povratku svratiti u Beograd kod jarana Peđe da se vidimo, jer sutra ne možemo obzirom da je Peđa otisao u Portugal gldati Zvezdu,te da je to 01.11.dan kad su zakazani veliki protesti (misleći da su u BG), pa se malo brinem

E hajmo polako u kafanu sa jasnim dogovorom – NEMA PIVE!

Ma da, gemist ćemo. Jebo karakter ako nije labilan. Po jedan samo!  Dečko daj nam litru i litru, da nazdravimo. Uglavnom, Dinamo u sudijskoj nadoknadi zabio za 1:1,meza top, drustvo jos bolje, mi napeti utakmice se ni ne sjećamo, kao da sutra idemo na svadbu, a ne na put od 6.000 kilometara.

Razlaz odmah po utakmici. Dogovor: ustajanje u 6, kafa i polazak do 7.

PS. Možda sve ovo izgleda kao previše nepotrebnih detalja, ali i meni treba da se slegne. Tek pet dana otkako smo se vratili, a ja bih opet sve ponovio – isti put, iste ceste, isti osjećaj. Bilo je savršeno. Ali o tome više u nastavku. Danas – “servisni dan”. Sutra – “transportni dan” do Sofije.

Passau (DE) – Zagreb 490 km. 

Dan 2. – 25.10.2025. – Zagreb – Sofija (870 km)

Transportni dan

Iako je dogovor bio da se budimo u šest, ja sam već u pet bio budan. Mogu se vaditi na uzbuđenje pred put, ali istina je da kako starim – spavam sve kraće. Od korone to postade pravilo, ali nije bitno za ovu priču. Bitno je da sam na miru popio kafu prije nego što je kumu zazvonio sat.

Ko nije doživio jutarnju kafu s mojim kumom, ne zna šta znači brzina. Ne puši, kafu srkne u dva gutljaja i već vuče za rukav: “Hajmo!” A ja, klasični pušač – pregledam vijesti, forume, mreže… Ako me išta može izbaciti iz takta, to je kad me ujutro požuruju. Zato imamo dogovor – ustajem sat ranije, popijem kafu u miru, zapalim, saberem misli. Samo da me u to vrijeme ne gura, zove, požuruje. I moram priznati – kum se držao dogovora. Mada, nakon šest minuta od prve gutljaja kafe, već mu noga cupka-radi ga ADHD il šta li već.

“Mogo sam ja snijeti kofere dole, pa ću se vratiti da ti pomognem”, kaže on, a ja ga prekinem: “Ne moraš, sve sam spremio, ustao sam u pet, čak i sa kafom završio.”

Krećemo iz Zagreba oko sedam. Vrijeme oblačno, ali bez kiše, desetak stepeni, dobro smo obučeni pa zimu ne osjetimo. Na prvoj pumpi sipamo do čepa – dogovor je da uvijek punimo zajedno, bez obzira koliko ima u rezervoaru. Podesili smo i radio-komunikaciju, tako da možemo pričati bez telefoniranja. Prvi put koristim tu funkciju i stvarno radi odlično. Kineski BT uređaji s Aliexpressa, ali funkcionišu besprijekorno.

Put kroz Hrvatsku i Srbiju – ravan, monoton, temperatura lagano raste. Na komunikaciji se zezamo, prepričavamo planove. Stajemo na zadnjoj pumpi pred granicu, sipamo gorivo i pijemo kratku kafu s nogu. Motor i dalje ima svoj  ritual paljenja– moraš ga malo cimnuti naprijed-nazad, nekad spustiti ćopavu dva-tri puta, pa onda upali. Nije ništa strašno, ali svaka paljevina ima svoj mali performans.

Na granici dogovor – ostavljamo komunikaciju upaljenu, da čujemo jedan drugog dok prolazimo. Čujem carinika kako pita kuma kud ide. Kum mrtav-hladan: “U Tursku.” Bez objašnjenja, kao da ide do Šabca il Šida na kafu. Ja dolazim za njim, carinik me pogleda, a ja dodam: “Kum ide u Tursku, mene kuma poslala da ga čuvam.” Nasmija se i pusti me bez riječi.

Bez problema ulazimo u Srbiju i nastavljamo prema Beogradu. Dogovor je da jedemo negdje iza grada. Mislim da je to onaj izlaz kod Ikee – restoran “Balkan”, etno-stil, konobari ljubazni, atmosfera domaća. Naručujemo šiš-ćevape u kajmaku za dvoje, ali po količini može i za još jednu krupniju gospođu biti dovoljno. Poslije takvog ručka, više bi nam treba dekica nego motor, ali put zove, valja poć’. 

Autoput prema Nišu – prvih tridesetak kilometara malo zakrpljen, a onda savršen. Po prvi put vozim tim dijelom Srbije, uživam u predjelima. Negdje između Niša i Pirota stajemo na pumpi da dospemo gorivo i popijemo kafu. Pored nas se parkira Švicarac, motor Husqvarna Norden – izgleda kao da je izašao iz Mad Maxa. Nekakve torbe je omotao krpama, pa to visi, na njemu kišno odijelo, sve blatnjavo, visi. Poprilično apokaliptican izgled. Kaže da ide za Istanbul, pa će odlučiti hoće li dalje uz Crno more ili nazad preko Grčke. Ima 10 dana odmora. Priča da je prošao cijeli Balkan, zna sve planine napamet i da pije rakiju gdje god dođe – “rakija spaja ljude”, kaže. Oduševljen ljudima, jos nas zove jugoslovenima kad priča, bez obzira na državu. Rastajemo se uz “sretan put”, i svako svojim putem.

Do Sofije još neka dva sata. Granica s Bugarskom prolazi bez ikakvih problema. Odlučujemo da pustimo Google Maps da nas vodi kroz centar, da barem malo vidimo grad. Sofija na prvi pogled – siva, umorna, bezvoljna. Hotel nije ništa bolji, ali ima tri ključne stvari: parking za motore koji se zaključava, doručak i koliko-toliko pristojnu sobu. Po tom redoslijedu smo ga i birali. 

Osoblje bez trunke emocije, odrađuju posao. Soba čista “na prvu”, ali da ne ulazimo u detalje. Umorni smo i odlučujemo da ne idemo u centar, već da večeramo negdje u blizini.

Na 300 metara od hotela – etno restoran s dobrim recenzijama. Ulazimo, konobarice nas ljutito gledaju kao da smo dužni od prošli put. Pokušavamo s osmijehom: “Koje vam je najbolje bugarsko pivo?” Tip za šankom nas ni ne pogleda: “Sva su dobra.” Nastavlja da toči pive, a nas fino ignoriše. Nakon što nas i konobarica odbije jer nemamo leve – “ne primamo eure ni kartice” – dižemo sidro.

Nastavljamo dalje, šetamo i tražimo nešto pristojno. Ulazimo u restoran pun ljudi, pitamo odmah: “Može kartica?” – “Može sve”, kaže konobar. Eto, prvi osmijeh u Bugarskoj!

Menu pola turski, pola evropski, ali barem toplo i s osmijehom. Cijene europske. Naručujemo jelo i pivo. Kad su stigla jela, pogledasmo se i uglas naručismo još neki kebab dodatno. Porcije smiješne, tri zalogaja i gotovo. Sreća, sis-ćevap iz Beograda nas još drži i garantuje da ćemo dočekati jutro. 

U razgovoru uz večeru, odlučujemo da u povratku Bugarsku samo odvozimo i da idemo pravac Pirot ili Niš. 

Bugarska nece imati drugu priliku što se nas tiče. Jednostavno, ljudi su nekakvi tužni, melanhonični. Vecinom nisu neljubazni, ali ih je nesto ubilo u pojam, a i sam grad izgleda otuzno za jednu Eu prijestolnicu.

Pojeftinio roaming, al poskupio kajmak čini mi se.

Dečko daj još dvije točene i ponesi račun. Mi smo svoje ovdje zavrsili. Možda samo nismo znali naci prava mjesta, dopustam da je do nas.

Stižemo u hotel, zaspivamo u letu, nakon danasnjih 870 km voznje.

Transportni dan gotov i neka je.

Od sutra krece zanimljiviji dio puta i ulazak u Tursku.

Hotel Brod 55 € noćenje sa doručkom. 

Nastavak putopisa “2 kuma na 2 Stroma u Zemlji lijepih konja” možete pročitati u temi na forumu.

Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…