Stigao je novi petak, a sa njim još jedan putopis iz naše bogate riznice putopisa. Ovog puta putopis je napisao član foruma @mali_veselja koji se sa svojom ekipom uputio u avanturu Banjaluka – Chernobyl. Da, da, upravo onaj zloglasni Černobilj koji nas je sve mogao koštati glave. Da ne dužimo priču, prepustite se lepom putopisu i uživajte!
CRVENE TREŠNJE…
Proljeće 1986. Maj je tek počeo, a trešnje nikada ljepše. Kako dijete od 8 godina da shvati zašto mu brane da ih bere, zasto ih ne smije jesti? Kakve su to čestice radijacije na njima kada se ništa ne vidi i voda ih, kažu, ne može oprati?
Jednog toplog julskog dana, iste te godine, u Laktaše su dosli naši vršnjaci iz Černobila. Primile su ih porodice koje su se dobrovoljno javile da kod njih mogu boraviti mjesec dana. Nakon tih mjesec dana su otišli od nas ali se svojoj pravoj kući nikada nisu vratili.
Godinama poslije sam shvatio o čemu se tu radi, ali žal za onim trešnjama je ostao zauvijek.
Možda su baš one doprinijele fascinaciji Černobilom i onim što se u njemu desilo.
Pročitao sam sve o katastrofi što mi je došlo do ruke, gledao slike Pripjata i Černobila, igrao kompjuterske igrice i maštao o odlasku na to mjesto.
Trebalo je da prođu 32 godine da se poklope neke stvari i da nađem prijatelje (čuj mene prijatelje… ludake) koji dijele istu fascinaciju i želju za putovanjem.
Negdje u julu prošle godine, nakon povratka iz Turske, sjedili smo Kleps, Ljubiša, Vlado i ja i sumirali utiske sa tog putovanja. Poneseni pozitivnom energijom i pokojim pivom, počeli smo razmišljati o sljedećim putovanjima. Gdje otići, a da to ne budu “standardne” moto destinacije?
Riječ po riječ, mjesto po mjesto, kilometar po kilometar i zastadosmo kod jedne tačke na karti – Zona isključenja.
Listamo putopise, tražimo informacije i vidimo da tamo niko nikada iz BiH motorom nije otišao.
Dogovorili smo se da sljedećih dana provjerimo sve opcije za taj put: koje su moguće rute, agencije za ulazak u zonu isključenja, troškovi i ostale stvari. Zima je pred nama i imamo za sve to vremena.
Međutim, kako to obično biva, kad imaš puno vremena na raspolaganju… Zima prođe, a mi nismo uradili gotovo ništa.
Prvi ozbiljniji sastanak pravimo tek polovinom aprila i dogovaramo da bi na put trebalo krenuti pred kraj maja. Na drugom sastanku se činilo da od te zamisli neće biti ništa. Svako je imao neke svoje probleme. Ipak, ne odustajemo definitivno i zaključujemo da se pripremamo kao da sigurno idemo. Mijenjaju se gume na motorima – naši “šlaufi” ostaju, stavljaju nove pločice, filteri i slične “sitnice”.
U međuvremenu na HBO TV kanalu kreće serija Černobil što dodatno raspaljuje vatru i unosi blagi nemir. Negdje oko 10-11. maja shvatili smo da moramo presjeći – ili idemo ili od puta nema ništa. Sjedamo ponovo i biramo agenciju za ulazak u zonu, plaćamo karte i biramo rutu (pomogla je malo i rakija… da budem iskren). Plan je da krenemo 24. maja kako bismo bili u Kijevu 26., a u Zoni isključenja 27. maja.
Nekoliko dana pred put svako rješava neke svoje obaveze. Vremenska prognoza za put i mjesto gdje idemo je katastrofalna – kiša, prolomi oblaka… Razmišljamo o odgađanju puta, ali na kraju ipak odlučujemo: IDEMO!
Dan 01. Laktaši (za mene Banjaluka) – Debrecen 24.05.2019.
Dogovor je da se okupimo u pola osam, popijemo kafu i krenemo oko osam. Svi smo zakasnili po koji minut te dok smo popili kafu, pozdravili sa sa prijateljima koji su došli da nas isprate i sjeli na motore već je bilo pola devet. Vrijeme je odlično, a od najavljene kiše ni traga.
Prvu dionicu od Laktaša do Prnjavora smo odvezli autoputem što je dobro došlo kao laganih 30 kilometara za zagrijavanje. Preko Dervente stižemo do graničnog prelaza u Brodu. Tu smo svi nasuli gorivo jer smo se dogovorili da svi sipamo gorivo u isto vrijeme da ne bismo gubili vrijeme na bespotrebna pojedinačna stajanja.
Brzo završavamo graničnu kontrolu i krećemo dalje. Put nas vodi od Slavonskog Broda, preko Đakova, Osijeka i Belog Manastira na granični prelaz Duboševica – Határátkelőhely. Slavonska ravnica, šume i traktori. Krivine su izgleda zaboravili da postave na ovaj put.
Prvu pauzu pravimo u Mohaču. Kupujemo pecivo u pekari i pravimo pravu malu gozbu (pašteta i naresci) serviranu na motorima.
Put kroz Mađarsku je uglavnom dobar, a na nekim mjestima nas usporavaju radovi na putu, ali ništa strašno.
Na nekih 100 kilometara do Debrecena pravimo pauzu za sipanje goriva i kafu te na booking-u rezervišemo smještaj za tu noć. Svaki dan smo smještaj rješavali na isti način. Negdje pred dolazak na odredište za taj dan otvorimo booking i rezervišemo. Pred Debrecenom počinje kiša i pljusak traje nekih 5 minuta pa kišna odijela ni ne oblačimo.
Stižemo pred hotel i motore parkiramo pred sam ulaz – na gradski parking koji se ne naplaćuje poslije 18 časova, pa tu pravimo prvu ‘’ozbiljniju’’ uštedu. Smještamo se u sobu i klasično – tuš, presvlačenje, pa na pivo. Mi se odlučujemo za neko mađarsko točeno koje je bilo veoma dobro. ,
Nakon par piva, šank smo zamijenili krevetima. Zaspati nije bilo teško…
Dan 2. Debrecen – Rivne
Brzo smo zaspali a još brže se probudili. Adrenalin je uradio svoje i svi smo bili budni već u pola pet, polako se spremili, popili kafu i u 06:00 smo bili spremni za polazak. Cilj za taj dan je bio stići u Rivne. Do ulaza u Ukrajinu je nekih 120 kilometara koje brzo prelazimo.
Ovaj dio puta vozimo po jako dobrom asfaltu. Naselja su sve rjeđa a priroda sve ljepša.
Na dvadesetak kilometara do granice stajemo u prirodi i priređujemo pravu gozbu… naravno, bajkerski, u prirodi.
Stižemo na granični prelaz Zahony – Tysa i ubrzo smo u Ukrajini.
O načinu prelaska ukrajinske granice smo imali razne informacije sa neta, uglavnom ne baš dobre. Navodno, procedura traje tri sata, komplikovana je i potrebno je privremeno cariniti motore, platiti neku taksu i šta sve ne.
Na rampi su dva vojnika naoružana kalašnjikovima. Zagledaju tablice i na neku potvrdu zapisuju broj tablica i daju svakom vozaču. BiH tablice imaju format: 111 A 111. Dakle tri broja, slovo i tri broja. Kod jednog od nas je na zadnja dva broja naljepnica BiH… zbog, jel’te, radara. Vojnik zagleda i nemarno na potvrdu piše: 111 A 1bih.
O strogoći kontrole toliko.
Zatim dolazimo na sljedeću rampu gdje nam policajac pokazuje da parkiramo motore sa strane, uzmemo dokumenta, dođemo do kućice i stanemo u red. Red nije veliki pa brzo stižemo do kontrole. Procedura je takva da predaš sva dokumenta, policajac ih uredno skenira i ideš dalje. Vlado i Ljubiša prolaze bez pitanja i na red dolazimo Kleps i ja. Kad je Kleps predao dokumenta policajcu je zazvonio telefon. Razumijem da nekome objašnjava da nas ima četiri i da smo iz Bosne. Policajac nas pita nešto i govori moto klub, moto klub. Naravno, niko nikoga ne razumije pa nemarno odmahuje rukom i šalje nas dalje. Sa motorima dolazimo do carinika kome opet predajemo sva dokumenta. Traži da otvorimo gornje kofere da pogleda pa, reda radi zaviruje u njih, daje nam dokumenta i kaže da možemo ući u Ukrajinu. Sjedamo na motore i na izlazu opet dolazimo do rampe koju čuvaju dva naoružana vojnika. Njima predajemo one potvrde koje smo dobili na početku i napokon smo u Ukrajini.
Budući da je Putopis Banjaluka – Chernobyl opisan detaljno i propraćen sa pregršt lepih fotografija, predlažemo da sa čitanjem putopisa nastavite u temi na forumu.
Izbacili smo broj 6 Bjbikers magazina. Ovaj, ali i ostale digitalne brojeve našeg časopisa možete pronaći ovde.
