U 2020. godini u kojoj je bilo malo putovanja zbog situacije sa COVID-19 virusom, svaka avantura i putovanje pravi je spas kako za one koji su se vozili, tako i za nas koji volimo da čitamo putopise. Današnji putopis “Pozivu u nepoznato” dolazi kao naručen da se malo zagrejemo za novu sezonu, ali i kao mali podstrek svima koji su se ustručavali da se otisnu na malo dalji put. Današnji putopis delo je našeg formuaša Kola koji se svojom Hondom NX750X upustio u svoju prvu moto avanturu i nadamo se prvu u nizu. Uživajte.
Uvod:
11.3.2020. Hamburg, Njemačka..
Srijeda, 11:35h, sjedim na sastanku gdje palamudimo šta i kako dalje sa projektom. Jedan od bitnijih sastanaka u tzv. agilnom načinu rada.
Pola sanjarim gdje da vozim, pola pratim sastanak, sunce mi grije lice, vrtim, računam smišljam. Gdje na odmor ovog ljeta?
Sastanak prekida vrlo ozbiljan i donekle prepadnut glas šefa: “ljudi, morate prekinuti sastanak. Odmah. Uzmite laptope, privatne stvari spakujte i idite kućama. Imamo prvi potvrđen slučaj covid-a u firmi.”
Situacija je postala vrlo brzo ozbiljna, budući da u mojoj zgradi radi 400+ ljudi, tzv. open space office.
Pakujem stvari, sjedam na rebela i vozim kući.
Tješim sam sebe, brzo će ovo proći, mjesec-dva i vraćamo se u normalu. Nisam koristio odmor do sada jer sam planirao da vozim cijelo ljeto, tako da su mi trebali slobodni dani.
Kolege iz mog team-a, 1 Njemac, 1 Bangladezanin, 1 Indijac, 1 momak iz Finske, svi sa manje više laganim načinom zivota. Ja, Bosanac, Balkanac, prošao sito i rešeto u životu (rat, poslije ratno stanje, borba sa svim i svačim..) razmišljam, nisam ja te sreće da se ovo sve završi tako brzo. Diskutujemo danima, predviđamo, nadamo se. Moji pogledi optimistični, ali pomalo crni, nevjerica.
Njemačka uvodi totalni lockdown, sve zatvoreno osim prodavnica hrane, ja pomalo vozim, ali više sam kući nago vani. Preživio sam cijelo vrijeme u ratu, bio blizu pogibije toliko puta i sad da me s*ebe neki šišmiš virus?? Nema smisla.
Ulice su prazne, policija kontroliše sve učesnike u saobraćaju, ne smijem napustiti okrug Hamburga. Sve što je zabavno, u suštini je zabranjeno.
Krenuh od Hamburga prema Baltičkom moru, ali me vratiše. Ne platih kaznu (150€) nego me ljubazno okrenuše policajci sa auto-puta nazad za Hamburg.
Bio sam zatvoren/opkoljen u rodnom gradu od 92-95, tako da inat i ljutnja vrve u meni.
Već je juli, situacija se smiruje, rebela sam prodao i kupio NC750X. Čekam termin da odvezem motor na prvi servis i da mi se ugradi dodatna oprema koja je već stigla u Hondin lager.
Mati, operisana od raka pluća, živi sa mojom sestrom u Sloveniji, na samoj granici sa Italijom, izuzetno rizična osoba za covid (60% desno plućno krilo, 40% lijevo plućno krilo u funkciji), a situacija u Italiji i u blizini njih katastrofalna.
Moram otići da je još jednom vidim, k’o zna šta će sve biti ove godine.
Nešto me tjera da idem, ali sve opcije su rizične (avion, autobus) da pokupim virus i da upravo njoj donesem, što bi bilo kobno za nju.
Auto nemam, ne treba mi, živim sam i dovoljan mi je motor.
Novu mašinu imam tek nekih 20 dana, 997 km prešao, a sve ide ka tome da ću motorom na put. Prva velika tura u životu, sam idem, motor još uvijek ne poznajem toliko.
Rentacar je nekih 600€ (auto, gorivo, osiguranje, vinjete klinac palac), toliko baš i nemam da potrošim tek tako na rentacar. Skršio sam tovar eurića na dodatne dijelove i opremu za novi motor.
Dobijam poziv iz Honde, termin je zakazan, 14.8.2019. Odvozim motor dan prije da bi sto prije mogli raditi moj motor. Procjena majstora je da će im trebati 9 sati da odrade sve šta treba (servis, ugradnja maglenki, grijači ručki, usb utičnica, centralni štender, crash bars, protektori za ruke).
U međuvremenu, ugradio sam nosac navigacije givi, navigacija garmin, poviseni puig touring vizir sa spojlerom, Shad 3P sistem za kofere kao i kofere, givi tank torba, podizač vizira.
Mati ko mati, radije bi da se ne vidimo nego da vozim motorom ~ 1.400km solo do nje.
Ubjeđujem je da je svejedno, vozim ovđe po autoputu stalno, bice sve ok mama, nemoj se brinuti.
Plan je da krenem 15.8. i da vozim u 3 etape do Nove Gorice:
Hamburg – Bad Bruckenau (440km)
Bad Bruckenau – Salzburg (490km)
Salzburg – Nova Gorica (390km)
Budući da sam vec toliko južno, odlučih da se provozam po jugu, umočim dupe u Jadran, obiđem neka mjesta i da odmorim sa familijom.
Povratak planiran isto u 3 etape, ali malo drugačiji gradovi:
Nova Gorica – Minhen (500km)
Minhen – Fulda (380km)
Fulda – Hamburg (420km)
Odmor sam bukirao od 15.8. do 30.8.
Petak 14.8. 16:55h vozim na zamjenskom motoru (Honda CBR 250) do Honde da pokupim svog ata.
Dolazim kući, motor u garažu i nazad u stan da provjerim još jednom sve šta sam spakovao i da šta ne zaboravim.
Preuzimanje motora sa ugrađenom dodatnom opremom i završenim servisom.
Motor spreman, ja spakovan. Cekam jutro da namontiram kofere i gas.
Spavah dobro, jutarnja kafa i cigara na balkonu, pokušavam smiriti srce i misli, ali cigara jebeno brzo gori.
Motor sam izvukao iz garaže i pred zgradom je, meni na oku. Sve napakovano, odijelo, rukavice, čizme i kaciga, sve je tu. Ajmo, ali ček, nisam uslikao
Brzih par fotografija i krećem.
9:22h, jutro sunčano i ne baš toplo, nekih 18 stepeni. Lagano prolazim kroz grad, pratim putokaz za autoput prema Hanoveru, muzika u kacigi svira, duša i srce hoće da iskoče iz mene.
Vozim polako, osmijeh oko glave, pjevam iz sveg glasa i imam osjećaj da cijeli svijet prati samo mene.
Lagani tempo kroz grad 60-80, gdje su radari koči na 50, i tjeraj dalje.
Odlučio sam se da vozim autoputem, prva je tura, ne znam ni koliko mogu, a ni koliko bih trebao da mogu da vozim, kako će cijenjeno dupe da podnese fabričko sjedište. U svakom slučaju, za mene je i to prava avantura!
Prvo stajanje, puš pauza i sipanje goriva je negdje malo iza Göttingen-a (270 km). Ne zadržavam se puno, odmoran sam, dupe u dobrom stanju, sve ok.
Iduću pauzu pravim nakon nešto vise od 100 km, blizu mjesta Bad Hersfeld, vrijeme je da se šta pojede.
Strašni i ozbiljni bajker na zadatku:
Ljepota od života:
Brzo nakon te pauze, hvata me blaga kiša i razmišljam gdje stavih kišno odijelo??
Moto odijelo je büse, vodo i vjetro nepropusno, plus impregnacijski sprej, trebalo bi biti skroz ok.
Vozi miške, nisi od šećera, nećeš se istopit.
Kiša počinje jače da pada, stajem na prvu pumpu dok ne oslabi, a vrijeme je i za cigaru zar ne?
Kiša je skoro stala, odlucih da vozim dalje bez kisnog odijela. Tad skapirah da mi je baterija od mobitela prazna i da nisam ukopčao mob da se puni dok vozim.
Prerovio sam sve moguće torbe, rupe i zareze, ali usb adaptera za 12V utičnicu nigdje. Nista, kupi (ponovo), namontiraj, puni i gas do Bad Bruckenau-a.
Vrijeme vrlo dobro, cesta suha, vozim 140-160 i uzivam. Da jeste, ja na prvoj moto turi, solo. Kez na spada sa lica.
Pauze pravim svako 60-70 minuta, neke kraće neke duže, obično cigara i toalet, provjera opreme i lanca, podmazivanje na svakom drugom sipanju goriva.
Nakon 488 km stižem do hotela u Bad Bruckenau.
Skidam kofere, nosim sve u sobu, tuširanje i izlazim vani da vidm sta ima u Bad Brukenau.
Poziv u nepoznato 
Poziv u nepoznato
Par slika iz ovog mirnog simpatičnog gradića:
Večera u pizzeriji, kupovina vode i cigara, šetnja i zasluženi odmor.
Za mene prefektan dan, prepun emocija i doživljaja, zadovoljan tonem u san. Sutra ujutro kafa i pičim dalje.
Nastavak putopisa možete pročitati u temi na forumu jednostavnim klikom ovde.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
