Naš dobri avanturisa i putopisac sa foruma Vroc-Kapo i njegova lepša polovina donose nam novi putopis iz serijala Žute banane, ovog puta jesen u Toscani putopis je koji dosta govori o samoj lokaciji i cilju putovanja, ali iza naslova kao i uvek, kriju se avanture.

---

Bračni par Lipotica i Zvir odlučili su u listopadu 2025. posjetiti Toscanu motorom, jer, kako su sami sebi objasnili, “to je romantično”.

Ono što nisu odmah rekli naglas jest da je to ujedno i savršen test braka, strpljenja i sposobnosti komuniciranja pantomimom pod kacigom pri 80 km/h. Da, baš 80.

Toscana ih je dočekala u svom najboljem izdanju: ceste kao nacrtane, vinogradi u bojama vina koje još nisu probali i zavoji zbog kojih je Zvir izgledao sretno kao dijete u trgovini igračaka.

Lipotica je, s druge strane, vrlo brzo shvatila da motor znači jednu važnu stvar – nema spontanog “ajmo još malo lijevo”, nego to moraš najaviti barem tri zavoja unaprijed i uz obavezno lupkanje po ramenu.

Plan puta bio je jasan, detaljan i potpuno ignoriran. Firenca je bila “tamo negdje”, Siena “iza onog brda”, a San Gimignano “sigurno poslije sljedećeg zavoja”.

Google Maps je bio konzultiran, ali ne i poslušan. Rezultat: izgubljeni su taman onoliko koliko treba da otkriju restoran u kojem su oboje kasnije tvrdili da su jeli najbolju tjesteninu u povijesti čovječanstva (iako se ni danas ne slažu što je zapravo bilo u njoj).

Motorističke pauze imale su svoju dinamiku: Zvir bi stao “samo na brzinu za pishanje”, a Lipotica bi za to vrijeme već imala deset fotografija, jednu Instagram objavu u glavi i novu teoriju zašto bi se mogli preseliti u Toscanu.

Zvir bi na to klimnuo glavom, znajući da se o selidbi ozbiljno razgovara tek nakon treće čaše vina.

Kofere su pakirali s matematičkom preciznošću i emocionalnim optimizmom.

U njih je trebalo stati sve: kacige, jakne, rukavice, suveniri, maslinovo ulje i barem jedna boca vina “koju je šteta ostaviti”. Nije stalo sve, ali stalo je dovoljno da se povratak kući pretvori u vrlo tiho i vrlo pažljivo otvaranje kofera.

Kad su se vratili, motor je bio prljav, Lipotica umorna, Zvir sretan, a oboje su se složili u jednoj stvari: Toscana motorom je bila savršena ideja.

Jer ako se možete zajedno izgubiti na talijanskim cestama, svađati se oko navigacije bez da itko skine kacigu i opet se smijati uz čašu vina – onda znate da ste pravi tim.

Lipotica i Zvir su danas bogatiji za jedno iskustvo koje se ne mjeri kilometrima, nego osmijesima ispod vizira. Jer Toscana motorom nije samo destinacija – to je osjećaj.

A oni su se vratili kući s jasnim zaključkom: neke se ceste pamte zauvijek, pogotovo kad ih dijeliš s pravom osobom na suvozačkom sjedalu.

E sad : sve ovo gore je napisao Chat Gpt, na ovaj prompt: napisi mi pola stranice šaljivog teksta o bračnom paru koji je posjetio Toscanu u listopadu 2025, motorom. 

Vidimo da nas se svih može prevariti vrlo lako, tako dalje samo pažljivo, uz promatranje zareza, opisnih radnji i dubokog zagledavanja u dekolte toskanskih konobarica. E ovo je moj stil, da ga hebes, ne more ovo Chat smislit, ali može naslikat nju kako nosi dvi kave s toplin, mamicu mu

Dobro ajde, ova nosi kave, meni to sve isto, kava-vino, samo da je fino.

Dakle, plan je za jesen 2025 bio jug Italije, tamo negdje oko pete od čizme na karti.

Pa kakav sad jug Italije, stotinu mu blond ekstenzija, upita se mila čitateljica dok prati na TV-u novu tursku seriju, dok dragi čitatelj otvara enciklopediju Brittanicu i traži tom 5, strana 149, s kartom Italije, da vidi ko je tu lud. 

Ja, uvijek ja. Jer stari čitatelji upoznati s našim putopisima znaju da ja ne znam čitati vremenske prognoze. Ali zna Lipotica. Pa tako pročita da ce na jugu padat kišurda 5 dana, baš tad kad mi mislimo ići, i kad jedini hebeni trajekt Jadrolinije vozi po danu na liniji Dubrovnik-Bari, jer nema kabina, pa ne mogu vozit noću. Kao da kamiondžije i motoristi ne znaju spavati na podu. 

A trajekt Split-Ancona, upita mladjahni bajker, dok sarafi novi Chigee na svog kineza od 118cc, taj ima sigurno, čitao sam ja i druge putopise?

E taj ima, ali vozi do Ancone, i čak ima kabine, ali mi,ne budi lijeni, odemo do trajektne luke u Splitu, pa usporedimo veličinu i maritimne sposobnosti tog trajekta s našim za Vela Luku, i kad smo vidjeli da je naš domaći veći, odhebasmo i tu ideju, jer ona kiša i dalje treba padat.

E što ćemo sad, ide se meni, ide se njoj, sve spakovano u motoru već 7 dana, i tako dok pijemo obični espresso kod kuće, kaže ona milo- a Toskana?

Kakva sad Toskana, di je to , nemam pojma, ni kako doći do tamo, ali ajmo, ona istražuje sve putopisce na Instagramu, a gledam u Google maps ko debil, ne znam ni di počet ni di stat. Ali ajde, klikneš na Split, pa klikneš na Trst, pa klikneš na one dvije strelice jer tupavi Google maps nikako da shavti da ne idem od Trsta do Splita, nego obratno.

Traje to, traje, dok ona cvrkuće- a vidi ovaj post, a ova je tu jela nešto fino, a ova se slikala na ovom vidikovcu, a ovo moramo obavezno vidit, a ova je tu kupila neko vino, a matere ti više, ne mogu ja to pratit, glava puca od tuđih iskustava. Dok polako shvaćam da ime svakog mjesto u Toscani počinje s Monte, a Monte znači planina, a planina znači serpentine, a Lipotica ne voli serpentine, a ja ću ispalit…jer meni je u glavi samo Russel Crowe i Gladijator, i već vidim sebe ko ratnika prekaljenog u arenama sjeverne Afrike…sve dok sjedim u papučama i srčem espresso…

I onda opet, eto nje na prognozi, kaže bura će puhat sljedećih 7 dana, dakle niti možeš kroz HR niti u Toskanu. 

Pa dobro, što je više s tom prognozom, pita se umiljat čitateljica, dok nježno zubićima gricka Griotte od višnje s alkoholom? Opet ova pita pi.darije, reče dubokim glasom mladjahni bajker, dok na internetu pokušava naći uputstvo kako spojiti kameru s Temua na onaj svoj Chigee. Pa zna se da bajkeri vole vjetar u kosi. 

Kako sam ja ćelav, priča ne drži vodu, a buru tko nije okusio, sretan je. 

I tako slažemo espresso na espresso, dok jedno 6 dana kasnije odluka nije pala da raspakiram motor. I nosi opet kući sve one torbetine pune zlata, dukata i zgužvane paste za zube i pola paketa Paloma maramica iz 2016. Malo ofucane na krajevima, ali potpuno meke i upotrebljive. A nosim sve kuči, jer kao sutra idemo na Korčulu. 

Još jedno jutro sviće sunčano, i dok Lipotica srkuće opet jedan espresso…

Ma kakav espresso, zar vi ne pijete kavu s toplin, pita se slatka čitateljica, dok prelistava izdanje Burde iz 1976? 

E srećice, pravio bih ja kavu s toplin da znam, ali ne znam, pa kod kuće pijemo espresso. Delonghi i ja nismo baš sretni partneri.

Između dva srkuta, kaže ona ajmo. Kako je meni u glavi trajekt za Korčulu, gledam u svoj Raketa sat iz 1980, i velim, pa rano je još za trajekt. 

Ma kakav trajekt, kaže ona, na autoput pa lijevo. Ženo, šta pričaš? A ona- gle prognoza je sad bolja, izdržat ćemo 2 sata bure, i iza Sv. Roka će biti ok. I lako nam se spakovat, samo vratimo što smo izvadili jučer. 

Aha, ako imaš pamćenje kao ti. Ako ga imaš kao ja, znaš da ćeš završiti s upola manje gaća, čarapa, bez Paloma maramica iz 2016g, a lubrikant ( za semeringe, naravno, da i ne spominjem). 

Spakovali se u 312 sekundi, i dok si rekao ENC, evo nas na autoputu. 

Ajoj, pa kakav autoput, bajkeri voze po zavojitim cestama, užasnuto usklikne rumena čitateljica, užurbano tražeči krpu da obriše proliven Mocca-Frappa-Avocachino.

Je ako voze normalne motore, ali GT nikad takav nije bio, a ni ja. Ljepše mi na 1.0kmh (srednja brojka otvorena za interpretaciju, pa glasajte), jer tako is tignem tamo di idem, koji hurac da gledam sve što sam vido tisuću puta.

Uobičajena kava s toplin, napravljena od ruke profesionalne kafemejkerice, na Tifonu na Dobri. Jer sam škrt i skupljam virtualne pečate za besplatne kave u Marche aplikaciji. Eto, i vi sad znate tajnu mojih financijskih uspjeha (eat your heart out, krypto).

Slovenija po običaju pređena u 30 min, ovaj put bez stajanja za dolivanje ulja, dakle 1-2-3-2-N-Italija.

Prašenje po autostradi , sve do Noventa di Piave. 

Zašto Noventa, pita se mlađahna i needucirana čitateljica, a i onaj mlađahni bajker, dok gleda u ogledalu kako mu rastu muževni brkovi i brada, jer to se sada tako nosi.

Evo zašto:

Smještaj kod Giovannija, motor u dvorištu iza zaključane kapije, preporuka gdje jest, i odosmo šetati u zalazak sunca. 

Gradić lijep, miran, malen. 

Ajmo mi u taj designer outlet, da se malo nagledamo lijepih stvari, i potrošimo 10-17e.

Ali u tom trenu još nisam znao ovo- jer ne znam čitati ni slušati navigaciju:

Ne možeš mu prići pješke

Još i dan danas čujem njene riječi, dok je urlala na moje nježne uši da sam debil, i da sam je doveo 4 trake od shoppinga, i sad ne možemo doći do zgrade shopping centra. 

Kako smo već 40g skupa, sve se to smirilo kilometar dalje, u preporučenom restoranu, u koji ulazimo kao prvi gosti, i nadrk.na baba ( koja je vjerojatno mlađa od mene), pita šta oćemo. Buona serra, parla ingleze? No. Parla Croato? Puče žena od smijeha na to pitanje, i kaže, vai, vai, sidi tu. I mi sjednemo, i pojedemo odličnu paštu, top pizzu, a sve zaliveno sa dva Aperol spritza, po cijeni od 3 e (živa istina-u Splitu košta 8), i boce odličnog crnog vina. Cijena večere – sitnica. Kako nas deru u našoj zemlji, postanemo svjesni čim izađemo iz nje. 

U šetnji, prije otkrića da je shopping nedostupan

Pretpostavljam zastava grada, nemam pojma

Ono vino i sretna Lipotica

Nastavak putopisa Žute banane – jesen u Toscani (godina izgubljenih poslova i vraćenih snova) možete pročitati u temi na forumu.

---

Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

---