Nova godina uveliko je počela, pa valja napraviti malu rekapitulaciju i pogledati koji su to Honda noviteti za 2021. godinu. Gotovo iz svakog segmenta očekuje nas bar po jedan novitet sa kojim se Honda bori na sve konkurentnijem tržištu.
Našu listu noviteta za 2021. godinu pravimo na osnovu redizajniranih modela dostupnih i popularnih u našem regionu. Takođe, započinjemo kategorisanje od sportskih i naked modela.
CBR 650R
Glavne promene izvršene su na polju ogibljenja, nekih estetskih rešenja, ali je i agregat morao da pretrpi izmene kako bi postao EURO5 prihvatljiv. Honda se potrudila da osveži CBR650R i učini ga još upravljivijim i sa boljom isporukom snage.
Sama snaga ostala je nepromenjena i iznosi deklarisanih 70 kW (oko 94 KS) pri 12.000 O/min uz maksimalni obrtni moment od 63 Nm pri 9.500 O/min. Konjska snaga je ostala ista i na istim obrtajima kao i na prethodnoj generaciji, ali je maksimani obrtni moment sada meren na 9.500 O/min (prethodna generacija imala je maksimalni obrtni moment od 64 Nm pri 8.500 O/min).
Honda noviteti za 2021. godinu – CBR650R Foto: Honda
Showa SFF BP prednja viljuška sa prečnikom štapova od 41 mm unapređena je, a samim tim će i CBR650R imati bolje ogibljenje.
CB1000R
Sa minimalnim izmenama dolazi i CB1000R. Zapravo, na ovom modelu osim blage promene izgleda i instrument table, sve ostalo je gotovo netaktnuto. Iako sada zadovoljava EURO5 emisioni standard, izmene su izvršene samo na injektorima i lambda senzoru.
Honda noviteti za 2021. godinu – CB1000R Foto: Honda
Osim tih par manjih promena, CB1000R ne očekuje ništa drastičnije u izmenama.
CB650R
Poput svog sportskog “brata” CBR650R-a i naked varijanta sa oznakom CB650R unapređena je kako bi zadovoljio EURO5 emisioni standard. Honda je i na CB650R unapredila agregat. Četvorocilindrični agregat radne zapremine od 649 cm3 pretrpeo je promene na ECU-u jedinici, zatim na bregastim osovinama, usisnim i izduvnim ventilima, izduvnom sistemu, katalizatoru i prigušivaču.
Ogibljenje je identično kao na CBR650R modelu, odnosno napred se nalazi Show SFF BP prednja viljuška. Instrument tabla takođe je blago redizajnirana, a dodat je i USB punjač za napajanje uređaja.
GL 1800 Gold Wing
Legendarna putna krstarica Honda GL1800 Gold Wing dolazi nam za 2021. godinu sa par unapređenja, uglavnom na polju komfora. Za pokretanje agregata i dalje je zadužen šestocilindrični bokser agregat radne zapremine 1.833 cm3 koji isporučuje ogroman obrtni moment od 170 Nm na 4.500 O/min, dok maksimalna snaga iznosi 93 kW pri 5.500 O/min.
Honda GL 1800 Gold Wing Foto: Honda
Po pitanju komfora Gold Wing dolazi sa koferima veće zapremine (61 litra). Drugo veće ažuriranje dolazi na polju jačih zvučnika i par praktičnih izmena kao što je kontrola zvuka kod suvozača putem dugmića na bočnom koferu.
X Adventure
Poput većine modela i X Adventure dobio je EURO5 agregat, ali i 3 kW više snage. Ceo agregat je prošao detaljan pretres i unapređenja kako bi se zadovoljio emisioni standard, ali i kako bi se izvuklo još malo snage.
Ostatak motocikla ostao je gotovo netaknut u odnosu na model iz 2018. godine, sa tim da je prostor ispod sedišta povećan, pa sada bez problema može da stane bilo koja full face kaciga.
SH350i
Hondin skuter SH350i dobio je povećanje radne zapremine, a samim tim i povećanje maksimalne brzine i ubrzanja. Zahvaljujući povećanju radne zapremine i još ponekim izmenama, SH350i sada zadovoljava EURO5 emisioni standard.
Honda noviteti za 2021. godinu – SH350i
Izmene na ramu omogućile su uštedu u težini, a nov je i dizajn celokupnog SH350i. Kompletna LED svetlosna grupa ugrađena je na SH350i, a ispod sedišta nalazi se i USB utičnica C tipa.
Ostatak game Hondinih modela ostao je manje – više identičan prošlodišnjim verzijama koje su već dobile EURO5 agregat, pa u Hondi nisu morali da rade redizajn. Modeli koji su danas nabrojani uglavnom nisu zadovoljavali EURO5 standard, te su iz tog razloga unapređeni za ovu godinu.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Triumph nas u poslednjih par godina pozitivno iznenađuje novim modelima motocikala. Juče je zvanično predstavljen najlakši, najsnažniji i tehnički najnapredniji Speed Triple. Reč je o potpuno novom Triumph Speed Triple 1200 RS kojeg ćemo danas detaljno predstaviti jer zaista zaslužuje pažnju.
Već neko vreme su “curile” informacije o tome da bi Triumph mogao da predstavi nešto novo i “veliko”, ali nismo mogli pretpostaviti da će se baš toliko potruditi oko modela Speed Triple. Triumph se potrudio da smanji težinu na minimum i da pruži elastičan i snažan agregat.
Foto: Triumph
Veća radna zapremina, manja težina i za čak 30 KS snažniji agregat
Na agregatu koji pokreće Speed Triple 1200 RS radila je ista ekipa inženjera koja je stvorila i agregat za Moto2 Triumph 765. Tim je očigledno ozbiljno shvatio svoj posao jer je bukvalno vodio računa o svakom detalju u agregatu.
Radna zapremina agregata je povećana i iznosi 1.160 cm³. Za konfiguraciju je zadržan trocilindrični redni agregat u koji se Triumph “kune” godinama i sa kojim ima veliko iskustvo. Unutar agregata, svaka komponenta je pažljivo proučena sa ciljem stvaranja kompaktnog agregata. Posvećenost detaljima dovela je do toga da agregat bude lakši za 7 kg u poređenju sa prethodnim “velikim” Speed Triple modelom. Kako im je uspelo da toliko olakšaju agregat, to samo oni znaju.
Triumph Speed Tripe 1200 RS nije napredovao samo na polju smanjenja težine, već je napredovao i u pogledu performansi. Snaga je narasla na 180 KS pri 10.750 O/min, a obrtni moment iznosi 125 Nm 9.000 O/min. Agregat “vrti” i za 650 O/min više, te pre ulaska u crveno polje skala obrtomera pokazuje 11.150 O/min. Zahvaljujući manjoj težini inercijalnih komponenti, agregat za 12% brže postiže obrtaje, što znači da motocikl ubrzava znatno bolje.
Foto: Triumph
Podrazumeva se da je i izduvni sistem u potpunosti redizajniran, a uz drugačije usisnike i zvuk bi trebalo da bude primetno drugačiji u odnosu na prethodnu generaciju.
Kvačilo i menjač su takođe promenjeni. Materijal od kog su lamele kvačila napravljene doprineo je smanjenju broja samih lamela, što smanjuje težinu kvačila, ali i poboljšava osećaj prilikom upotrebe kvačila. Šestostepeni menjač je kompaktniji i dizajniran je tako da omogući uglađenije promene stepena prenosa.
Agilniji motocikl, zahvaljujući manjoj težini
Ako uzmemo u obzir da je samo agregat lakši za 7 kg, možemo samo naslutiti da će Triumph Speed Triple 1200 RS biti znatno agilniji i upravljiviji od prethodnika. Međutim, Triumph je i na ostalim komponentama uštedeo još 3 dodatna kilograma, pa je tako Speed Triple 1200 RS sveukupno lakši za 10 kg. Kada je spreman za put sa svim tečnostima, težina mu iznosi svega 198 kg!
Sama aluminijumska šasija lakša je za 17% u odnosu na onu koju je koristila prethodna generacija, a raspored težine pomeren je ka napred i naniže sa ciljem postizanja veće stabilnosti.
Foto: Triumph
Dobroj upravljivosti sigurno će doprineti i činjenica da je Triumph na Speed Triple 1200 RS ugradio potpuno podesivo Öhlins ogibljenje. Napred se nalazi čuvena NIX30 obrnuta prednja viljuška, dok je nazad montiran TTX36 zadnji amortizer.
Ni na kočnicama se nije štedelo. Nepogrešivo dobre Brembo Stylema® radijalno postavljene monoblok kočione čeljusti i lakši diskovi prečnika 320 mm zaduženi su za kočenje napred. Pozadi se nalazi Brembo dvoklipna kočiona čeljust i disk prečnika 220 mm. Brembo SCS kočioni cilindar na sebi poseduje i podesivač poluge kočnice, što dodatno doprinosi sportskom karakteru motocikla.
Foto: Triumph
Fabrički, Speed Tripe 1200 RS dolazi sa Metzeler Racetec RR gumama, a ukoliko želite da vozite na stazi, Speed Triple 1200 RS može da dođe i sa Pirelli Diablo Supercorsa SC2 gumama. Gume na ovom Speed Triple modelu su u dimenzijama 120/70 ZR17 napred i 190/55 ZR17 pozadi.
Od elektronike ima sve
Novi Speed Triple 1200 RS nije samo najlakši i najsnažniji, već i tehnološki najnapredniji do sad. Danas novi modeli iz fabrike dolaze opremljeni svim elektronskim pomagalima, koja nisu mimoišla ni Speed Triple 1200 RS. Naravno, u skladu sa njegovom snagom i malom težinom, ova pomagala zaista dobijaju smisao.
Foto: Triumph
Vozaču su na raspolaganju 5 režima vožnje (Rain, Road, Sport, Track i Rider) i u sklopu svakog režima vožnje možete izvršiti podešavanja parametara. ABS ima “cornering” opciju, odnosno funkcioniše i kada je motocikl pod nagibom. Tu je i kontrola proklizavanja, kao i kontrola podizanja prednjeg točka. Kvik šifter koji omogućava promene stepena prenosa naviše i naniže dolazi kao deo standardne opreme. Tempomat je još jedna stvar na spisku standardnog paketa opreme.
Suvišno je spominjati da je Triumph Speed Triple 1200 RS u potpunosti opremljen LED svetlosnom grupom. Budući da LED svetla ne iziskuju mnogo struje, ugrađen je lagani litijumski akumulator, koji je za 60% lakši od standardnog kiselinskog.
Da bi sve bilo pregledno, ugrađena je i nova TFT instrument tabla dijagonale 5″. Instrument tabla nudi sve informacije i ima opciju promene 2 režima prikaza ekrana. Preko Triumph Connectivity aplikacije moguće je povezati pametni telefon sa instrument tablom i na taj način dobiti i navigaciju koja će se prikazati na samoj instrument tabli.
Foto: Triumph
Odlično odrađen posao Triumph-a uz razumnu cenu
Nema sumnje da se Triumph potrudio da Speed Triple 1200 RS bude konkurentan drugim Naked motociklima na tržištu, ali na svoj jedinstveni način. Tačno je da je brojka od 180 KS više nego respektabilna, ali ta snaga opet nije sumanuto velika. Speed Triple 1200 RS poseduje i odlično ogibljenje kao i kompletan elektronski paket, a kada se uzme u obzir da cena za tržište Engleske iznosi 15.100 funti (oko 15.000 EUR), to je prilično razumna i prihvatljiva cena za motocikl ovog kalibra.
Na osnovu svega nabrojanog, pretpostavljam da će Speed Triple 1200 RS biti na meti mnogih ljubitelja naked motocikala.
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Foto: Triumph
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Kevin Benavides ove godine zlatnim slovima upisao se u istoriju Dakar relija kao pobednik. Nakon maratonskog relija na kojem je odličnom vožnjom uspeo da završi kao najbrži, ali i nakon kraćeg odmora, Kevin Benavides dao je jedan sveiscrpan intervju. Zahvaljujemo se kompaniji Monster Energy na prosleđenom interviju.
“Jurio sam ovaj san dugi niz godina i mali broj ljudi zna koliko znoja, bola i napornog rada i treninga je iza svega ovoga”, rekao je Benavides na cilju Dakar relija, nakon 14 dana trke i 7.466 pređenih kilometara na svom Honda motociklu.
“Viva Argentina. Es historia”. Pre 10 godina nijedan argentinski vozač nije učestvovao na Dakar reliju. Deceniju kasnije Kevin Benavides postao je prvi Južnoamerikanac koji je osvojio Dakar u elitnoj kategoriji motocikala.
Poreklom je iz Salte, glavne destinacije za reli vožnje u Argentini, vozač Monster Energy Honda Racing tima deo je nove generacije vozača koji su se zaljubili u reli nakon dolaska Dakara u Južnu Ameriku 2009. godine.
Foto: Monster Energy
Pored Benavidesovog uspeha na Dakaru 2021. u Saudijskoj Arabiji, Monster Energy Honda Rally Team postigao je istorijskih 1-2; Sa pobednikom Dakara 2020. Ricky Brabecom u P2 – nešto što se Hondi nije dogodilo od 1987. godine sa Cyril Neveu i Edi Oriolijem.
“Jurio sam ovaj san dugi niz godina i mali broj ljudi zna koliko znoja, bola i napornog rada i treninga je iza svega ovoga”, rekao je Benavides na cilju nakon 14 dana trke i 7.466 pređenih kilometara.
“Žrtvovao sam svoj privatni život da bih stigao do ovde. Zadovoljstvo je veće od ovih suza, ali ne mogu da prestanem da plačem. Želim da se zahvalim svim ljudima koji su me podržali na ovom dugom putu do pobede, počev od moje porodice. Moj brat nije uspeo da završi trku, ali i on je deo ovog uspeha.”
Foto: Monster Energy
Spisak je bio mnogo duži dok je tonuo u zagrljaj timskih kolega, kao da gleda film, proživeo je sve delove dugog puta koji ga je doveo do poslednjeg kilometra najekstremnijeg relija na svetu.
Čistokrvni enduro vozač, Kevin Benavides zablistao je na međunarodnom ISDE Six Days of San Juan 2014. godine, pre nego što je sledeće godine prešao na reli vožnje sa Desafio Ruta 40, što mu je donelo mesto u Honda timu Južne Amerike.
Argentinac se pojavio na Dakar sceni 2016. godine i pojavio se u svim naslovima sa impresivnom 4. pozicijom na završetku. Njegov sjajni debi pratila je briljantna sezona tokom koje je trijumfovao i u Argentini i u inostranstvu.
Foto: Monster Energy
Već ostvaren kao Honda fabrički vozač 2017. godine, Dakar je iste te godine trebalo da bude njegovo vreme. Nažalost, na samo 15 dana pre početka Dakar relija 2017. godine Kevin je slomio ruku tokom treninga i nije mogao da učestvuje.
Ipak, nije se predao i vratio se još jači 2018. godine u trci iz Perua do Argentine, preko Bolivije. Benavides je vodio borbu sa vodećim vozačima sve dok se nije izgubio na 10. etapi. Na kraju, to ga je koštalo šanse za pobedu. Ali naučio je lekciju: završetak na drugom mestu iza Matiasa Walknera bio je prekretnica u njegovoj karijeri.
„Shvatio sam da na Dakaru morate biti kompletan vozač. Biti dobar nije dovoljno, moraš da budeš najbolji.” priznao je Kevin, koji je shvatio da mora da poradi na svojoj veštini navigacije i snalaženja. Njegova odlučnost je postala sve jača i jača. Počeo je da trenira sa Pepe Kornehom, Načovim ocem, sve dok mu orijentacija nije postala veština broj jedan.
„Navigacija je bila ključ do pobede na Dakaru 2021. Ovo je bio najteži reli koji sam ikad doživeo uz konstantnu borbu i toliko promena na liderskoj poziciji. Pritisak je u svakom trenutku bio visok. Kao nikada pre, bilo je neverovatnih uspona i padova. Bilo je dana kada smo vodili, dana kada smo gubili, i morali smo da konstantno jurimo. Bilo je kao vožnja rolerkosterom sa lutrijom putokaza; 6-7 različitih pravaca u istoj kutiji sa tako sitnim slovima koja postaju gotovo nevidljiva kada vozite prosečnom brzinom od 110-120 km/h”, kaže Benavides.
Foto: Monster Energy
„Bez muke nema nauke”
Prva nedelja relija 2021. bila je prilično jedinstvena čak i za Dakar, jer je navigacija bila toliko prezahtevna, ruta je osmišljena sa varijacijama terena (peščane dine, oštre stene i brze staze), tako da se vozači, kada su uhvatili tempo na određenom terenu menjaju, zahtevajući resetovanje tempa. A rezultat? Svakog dana neko drugi je bio lider.
„Došlo je do neke vrste jo-jo efekta, ali jedno sam znao – bili smo u ovoj igri i morali smo pravilno da iskoristimo naše karte.” kaže Benavides.
“Neizvesnost me je motivisala. Bilo je vrlo zabavno. Moja strategija je bila da svakog dana postižem najbolji mogući rezultat trudeći se da izgubim što manje vremena, posebno na početku etape. Mnogo puta smo, kao na SS4, razmenili vodeće pozicije Toby Price i ja. Prve nedelje smo, zapravo, videli tri grupe: nas, na čeonim pozicijama, zatim sredinu u kojoj je bio i moj brat, i one na začelju, ali sam znao da će, kako dani prolaze, morati da se dogode neka pregrupisavanja.”
Prva pobeda na etapi za Kevina došla je tokom 5. dana, na etapi od Riyadha do Al-Qaisumah, ali i ogromna krvava rana na nosu. „Bez muke nema nauke” kako kažu, komentarisao je povređeni, ali zadovoljni Benavides pri dolasku i bivak Al-Qaisumah.
Foto: Monster Energy
„Ovo je bila baš tehnička etapa. Na početku sam grešio i izgubio mnogo pozicija. Trudio sam se da povratim poziciju, a zatim na peskovitom sektoru, preskočio sam dinu i dok sam sletao, udario sam glavom u navigacione uređaje na motoru. Kacigom sam slomio GPS ekran, mislio sam da sam slomio i nos i zglobove jer me jako bole. Imao sam još 180 km do stanice za dopunu goriva, prvog mesta gde sam mogao da dobijem medicinsku pomoć, pre nego što sam ponovo krenuo na put do cilja.”
Sa tako bolnom pobedom Benavides je takođe poveo i u generalnom plasmanu ispred Xaviera De Soultraita i timskog kolege Nacho Cornejo. „Morali smo da nastavimo da igramo ovu igru, nekad braneći, nekad napadajući”.
Bitka je bila izuzetno otvorena. Situacija je bila takva da nije mogao da se izdvoji favorit, a kategorija motocikala videla je nakon prve nedelje trke deset najboljih vozača za 15 minuta.
Najbolji rođendanski poklon
Kevin Benavides je 9. Januara proslavio svoj 32. rođendan u bivaku u Ha’ll. U tom trenutku nije mogao da zamisli da će se njegova najluđa rođendanska želja uskoro ostvariti.
”U Hondi smo prolazili kroz vrlo poseban trenutak sa sva četiri vozača kao potencijalnim kandidatima za pobedu. Nismo dobili nijedno timsko naređenje. Znao sam da će druga nedelja biti još zahtevnija.”
“Ako se osvrnem unazad, bila je to luda trka sa konstantnim preokretima. Pobedio sam u 9. etapi, ali moj brat je doživeo udes i bio sam vrlo zabrinut za njega, a onda su udese imali i Nacho Cornejo dok je bio vodeći u generalnom plasmanu, i Joan Barreda koji je napustio 11. etapu na samo jedan dan pre kraja.”
Foto: Monster Energy
Sa odustajanjem jakih kandidata kao što su Toby Price, Nacho Cornejo i Joan Barreda, borba za titulu ostala je pitanje između Argentinca, njegovog timskog kolege i branioca titule Rickyja Brabecka, kao i vozača KTM-a Sam Sunderlanda.
„Kako smo stigli do samog kraja, razmak između prvoplasiranih vozača bio je toliko mali da nismo mogli da učinimo mnogo šta. Morali smo da napadnemo, čak i ako je to značilo da još više rizikujemo”, priznao je novi pobednik Dakara.
Treći na SS10, ponovo treći na SS11, Kevin Benavides stigao je u večeri finalne trke sa popravnim i potpuno inkognito. „Na Dakaru se do poslednjeg trenutka može dogoditi bilo šta. Naučio sam to mnogo puta na sopstvenom primeru. Na primer, prošle godine sam dobro obavio posao. Osvojio sam etapu, ali onda mi se motor pokvario i trebalo mi je 4 sata da izađem iz pustinje pre nego što sam dobio kaznu od 15 minuta. Nastavio sam, ali više nisam bio u igri za ukunu pobedu.”
Put do pobede
Za pobedu je potreban tim, i uoči završne faze – 455 km sa 225 km specijalne etape od Yanbu do Jeddaha – Monster Energy Honda Team imao je 2 vozača u trci za pobednika; Benavides i Brabek.
Atmosfera u bivaku bila je posebna. Kiša koja je popodne padala u saudijskoj pustinji nije ublažila napetost koja se osećala u vazduhu. Strepnja od iščekivanja bila je posebna u Hondinom boksu sa mogućnošću 1-2. Benavides je vodio u ukupnom plasmanu nakon 45h0144” trke – ispred Sama Sunderlanda koji je bio drugoplasirani. Eventualni pobednik etape, Riki Brabek, bio je treći.
Foto: Monster Energy
Bila je posebno vrela noć i još vek je bilo mračno u 05:30 kada je Kevin Benavides izašao iz timskog boksa. Njegovi mehaničari su bili tu da ga podrže. Pokrenuo je motor i tim je ispratio njegove prve metre aplauzom. Isto je važilo i za Rickyja, koji je samouvereno koračao iz svog boksa nekoliko minuta kasnije. Samo tutnjava motora i aplauzi bili su trenutni oproštaj ekipe od njihova dva heroja koji su se borili protiv krajnjeg izazova.
Kao u najboljem scenariju, uzbuđenje je bilo iza ugla. „Desio se trenutak tokom 12. etape kada sam pomislio da sam izgubio trku”, rekao je Benavides na cilju. „Bio sam na dobrom putu, ali sam na 14. kilometru pogrešio i morao sam da napravim polukrug i da pokušam da nađem pravi put. Bio sam zabrinut da bi to moglo da me košta pobede.”
„Nemoguće je izvozati savršen Dakar. Napravio sam greške i prouzrokovao bol. Pao sam, isekao nos, zadobio ozbiljne udarce u oba članka, ali želja za pobedom je prevagnula. Shvatio sam da sam pobedio tek u poslednjem metru.”
Prst usmeren ka nebu i očima svih mehaničara, koji su stajali jedan pored drugog na kraju poslednjeg specijala, Kevin Benavides posvetio je svoju prvu pobedu na Dakaru osobi „koja je uvek bila uz njega. Paulo Goncalves.”, njihov timski kolega koji je imao fatalni incident na Dakaru 2020. godine.
Tog dana najbrži je bio Ricky Brabec. Pobedio je na finalnoj etapi i osvojio 2’17., ali to nije bilo dovoljno za zlatni Touareg trofej. Sa samo 4’56’ do liderske pozicije, Amerikanac se ispisao drugim mestom i time obezbedio Hondi fantastična prva dva mesta u finišu. Potvrda da je osvajanje Dakara timski napor; pojedinci mogu da pobede, ali iza njih postoji tim koji sanja, pati i postoji zbog njih.
Foto: Monster Energy
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Do pre samo desetak godina na ulicama smo viđali motocikle manje radnje zapremine koji su se vodili kao mopedi. Danas se pak čini da su mopedi kao kategorija izumrla i da ne samo da ih više nema na putevima, već se u toj radnoj zapremini više ni ne proizvode. Zato smo rešili da se danas malo pozabavimo ovom temom i da vidimo šta se zapravo dešava na polju motocikala male radne zapremine koji spadaju u kategoriju mopedi.
Za početak da razjasnimo prvo šta spada u kategoriju mopeda po našem zakonu o bezbednosti saobraćaja (ZOBS). ZOBS u članu 7. kaže: moped je motorno vozilo sa dva točka čija najveća konstruktivna brzina, bez obzira na način prenosa, ne prelazi 45 km/h, pri čemu radna zapremina motora, kada vozilo ima motor sa unutrašnjim sagorevanjem ne prelazi 50 cm3, ili sa motorom čija najveća trajna nominalna snaga ne prelazi 4 kW kada vozilo ima električni pogon.
Dakle, bitna stavka je da vozilo poseduje agregat radne zapremine ne veće od 50 cm3 i brzine ne veće od 45 km/h.
Ovo što ću da napišem će da zvuči možda malo čudno, ali u ovom trenutku gotovo da zvanično ne postoji nijedan proizvođač motocikala koji u svojoj ponudi ima mopede koji ispunjavaju ovu specifikaciju. Čak ni Tomos mopedi ne prolaze ovaj zakon iz prostog razloga što većina Tomos mopeda ima deklarisanu brzinu od 48 km/h.
Dolazimo do zaključka da jedino za sada električni mopedi mogu da upadnu u ovu kategoriju.
Šta je sa inostranstvom i generalnom proizvodnjom mopeda?
Na trenutak ćemo zanemariti naše zakone. Generalno, kada se pogleda koje motocikle proizvode proizvođači širom sveta, ponovo dolazimo do zaključka da se motocikli manje radne zapremine ne proizvode. Naravno, ovde su izuzetak skuteri, koji se još koliko – toliko proizvode sa agregatom koji ne prelazi radnu zapreminu od 50 cm3.
Hajde da vidimo šta veći proizvođači imaju u ponudi motocikala najmanje radne zapremine.
Odmah ćemo preskočiti proizvođače sa teritorije Evrope popud BMW-a, Ducatija, MV Aguste, Moto Guzzija koji uopšte nemaju motocikle manje radne zapremine.
Izuzetak su par modela Vespi i Aprilia SR50.
Da vidimo šta Yamaha, Honda, Suzuki i Kawasaki imaju u svojoj ponudi.
Yamaha u svojoj ponudi ima model YS125, koji prevazilazi kategoriju mopeda i vozi se sa A1 vozačkom kategorijom. U kategoriji skutera, situacija je nešto bolja i u ponudi su modeli poput Neo’s 4 i Aeroxa.
Još samo skuteri ostali u kategoriji mopeda Photo by Bao Pham on Unsplash
Honda, Kawasaki i Suzuki u svojoj ponudi nemaju motocikle ni skutere koji spadaju u kategoriju mopeda.
Još samo električni mopedi
Po pitanju novih dvotočkaša, kako stvari stoje jedino će električni mopedi postojati u budućnosti. Kao praktična, “čista” prevozna sredstva sa snagom koja ne prelazi 4 kW još bi samo električni mopedi mogli da se nađu na putevima za “žutim” tablicama koje označavaju da se radi o mopedu.
Photo by Vander Films on Unsplash
Nema potrebe za mopedima ili proizvođači ne žele da ih proizvode?
Postavlja se pitanje zašto više u proizvodnji nema motocikala manje radne zapremine. Ranije smo svi svoje prve korake započinjali upravo na mopedima koji su bili pogodni za prve kilometre vožnje i sticanje iskustva. Mala snaga i mala težina omogućavali su da prve vožnje budu što je bezbednije moguće.
Danas je pak, situacija sasvim drugačija. U ponudi su uglavnom motocikl čija radna zapremina iznosi najmanje 125 cm3, a snaga se kreće i do 15 KS, što uopšte nije naivno. Proizvođači nisu samostalno doneli odluku da prestanu sa proizvodnjom motocikala koji bi spadali u kategoriju mopeda. Potražnja je ta koja diktira proizvodnju određenog tipa motocikla.
Nekada su proizvođači proizvodili sportske motocikle do 50 cm3 poput Aprilie RS50
Kupci traže sve veće performanse i stoga su proizvođači primorani da sve pomere za jednu kategoriju unapred. Nažalost, tako je prema svemu sudeći kategorija mopeda poslata u zaborav. Danas se na ulicama mogu videti još poneki retki primerci Tomosa i ponekih skutera. Mopedi na kojima su ponikli mnogi vozači polako odlaze u zaborav, što je prava šteta kako u pogledu ekonomičnosti, tako i ako uzmemo u obzir da su mopedi bili ograničeni snagom i brzinom te su na taj način bili pogodni za ulazak u svet motociklizma.
Ruku na srce, zaslugu za izumiranje mopeda ima i ukidanje dvotaktnih agregata koji su omogućavali male troškove proizvodnje.
Bilo kako bilo, mopedi odlaze u istoriju i lepa sećanja nas koji smo imali prilike da ih posedujemo i vozimo. Nama ostaju sećanja, a naredne generacije samo će se sporadično susretati sa mopedima koji su imali svoje velike prednosti.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Do sada smo o modelima Multistrada V4 i V4S mogli samo da čitamo zvanične tekstove iz Ducati -ja i poneke video zapise retkih srećnika koji su imali prilike da probaju taj novi putni motocikl. Međutim, juče smo imali jedinstvenu priliku da u prostorijama firme Burnout, zvaničnog uvoznika Ducati motocikala za Srbiju, uživo vidimo prvu Multistradu V4S koja je juče stigla u Srbiju.
Uz poštovanje svih mera za sprečavanje širenje COVID-19 bolesti, firma Burnout je organizovala mini promociju nove Multistrade V4S. Tako smo imali priliku da uživo vidimo novu Multistradu i vizuelno je uporedimo sa prethodnom Multistradom 1260.
Budući da smo do sada detaljno predstavljali Ducati Multistradu V4 (taj tekst možete pročitati ovde), ovo je bila prva prilika da je vidimo i uživo.
Iako gledajući prednji kraj, Multistrada V4S i Multistrada 1260 imaju sličnosti, tu se uglavnom završava sva sličnost između dve generacije putnih motocikala. Raspored svetala i položaj vetrobrana donekle su slični, ali kako se nastavlja dalje ka repu motocikla, vidi se da je Multistrada V4S otišla nekoliko koraka dalje i to u pozitivnom smislu.
Za početak, pozicija sedenja je drugačija. Vozač je smešten iza rezervoara većih gabarita koji dobro štiti vozača i pruža mu potporu. Bočni oklopi su takođe napravljeni da štite vozača, ali poseduju i usmerivače za vazduh, koji verovatno imaju dvojaku ulogu u odvođenju temperature sa agregata i pružanju optimalnog strujanja vazduha ka vozaču.
Kad smo kod agregata, primeti se da je V4 agregat kompaktniji u odnosu na prethodni V2 agregat.
Na Multistradi V4S najviše upada u oči to što se mnogo mislilo o komforu vozaču. Konkretno se misli na široko sedište koje deluje jako udobno. Zatim, položaj nogu je uspravan i deluje da se Multistrada V4S može voziti satima. Nogostupi suvozača su povučeni unazad u odnosu na vozača, pa deluje da ni prilikom off road vožnje neće smetati pri manevrisanju.
Moćan utisak ostavlja velika instrument tabla koja pored sijaseta informacija ima i GPS 2D i 3D navigaciju. Jedna sitnica koja mi je zapala za oko je pretinac za pametni telefon koji se nalazi na kraju rezervoara. Unutar tog pretinca možete odložiti telefon i prikačiti ga na punjač, budući da se u istom pretincu nalazi i USB utičnica za napajanje uređaja.
Ducati Multistrada V4S stigla u Srbiju Foto: Miloš Dišković
Multistrada V4S poseduje i radar za adaptivni tempomat, ali osim što se vidi na motociklu, ne mogu vam reći kako se ponaša u realnoj vožnji, jer motocikl nismo vozili. Retrovizori imaju detekciju vozila u mrtvom uglu, što je svakako korisna stvarčica.
To je to što se tiče nekih zapažanja posle sedenja na motociklu i razgledanja. Zaista deluje da je Multistrada V4 i V4S praktičan motocikl i da se mislilo o svakoj sitnici. Konkretno V4S ima bogat paket opreme sa Ducati Sky Hook elektronski podesivim ogibljenjem, grejačima ručica, retrovizorima sa detekcijom vozila u mrtvom uglu, grejačima sedišta vozača i suvozača, itd.
Radujemo se unapred budućem testu, kada ćemo moći da kažemo kakva je Multistrada V4S ponaša u realnim uslovima.
Ducati Multistrada V4S stigla u Srbiju Foto: Miloš Dišković
Što se cene tiče, Ducati Multistrada V4S košta od 22.300 eura, do 25.600 koliko iznosi modeli koji smo imali prilike da vidimo dok osnovni model Multistrade V4 košta od oko 19.000 eura. Problem je dostupnost za kupovinu jer koliko smo čuli, prvi kontigent je već rasprodat, a budući kupci novu Multistradu V4 moći će da dobiju tek u maju mesecu. Za više informacija možete se obratiti firmi Burnout, zvaničnom uvozniku Ducati motocikala za Srbiju.
Generalno sam ostao impresioniran načinom na koji je Ducati pristupio razvoju Multistrade V4. Sve je podređeno komforu i udobnosti vozača. Stiče se utisak da vozač može da se opusti i sve prepusti motociklu i uživa u vožnji, a da kada želi da se zabavi, Multistrada V4 će mu i tu želju ispuniti. Vidi se da je Ducati utrošio 3 godine na razvoj i Multistrada V4 brzo će postati najpoželjniji putni motocikl.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Turska i istočni deo Evrope kao i deo Azije uvek su zanimljivi za putovanje motociklom. U putopisu “Ukus Orijenta – TURSKA 2020.” naš član foruma Doktor vodi nas sa svojom ekipom na put do Turske i tom prilikom je sve lepo opisao i dokumentovao još lepšim slikama. Uživajte u putopisu.
U poslednje vreme, Turska je baš u modi, ne bez razloga.
Motiv ovog putovanja je bila Kapadokija. Godinama sam, negde duboko u sebi, čuvao želju da da posetim ovo neobično i mistično mesto. Ove godine, jednostavno je došao red da se i ovo putovanje ostvari. Kada tome dodamo sve ostalo, čime Turska ne oskudeva, gradove, prirodu, istoriju, gostoprimstvo i uživanje u svemu tome, putovanje je dobilo poseban karakter. Termin, prolećni školski raspust, povezan sa 1. majom i vikendima, obezbeđuje najveći broj slobodnih dana.
Prilikom pripremanja ture, nije bilo posebnih dilema. Ono poznato preturanje po netu, znalo je iznedriti po neki biser koji bi se mogao uključiti u turu. Tih dana dok sam lutao beskrajom interneta, Aleksa mi kaže da ima knjigu koju bi želeo da pročitam. Jedan deo radnje se odvija u Kapadokiji, i njegova prijateljica, kada je čula da se sprema da putuje tamo, nađe knjigu na netu, kupi je i pokloni mu. Polovnu. Knjiga je takva da sam je upio kao sunđer. U pitanju je U potrazi za staklenim gradom – Željko Malnar i Borna Bebek. Dok sam zanesen utiscima iz knjige, jednom drugaru od malih nogu, pokušavao da objasnim o kome se radi u knjizi pitajući ga da li zna ko je Željko Malnar, on mi kao iz topa odgovara da je to jedan od najvećih pustolova iz stare Juge, i da je bio gost u dečijoj emisiji koju smo gledali kao deca (Čik pogodi) sa sve snimka na Youtube-u.
Prilikom definisanja rute, cilj za prvi dan je trebalo da bude Istanbul, ali sam tu ideju ubrzo napustio. Previše kilometara za jedan dan, u parovima, i kao poslastica za kraj dana, prolazak kroz ogroman grad i gužvu kada smo najumorniji, nije bio dobar recept. Umesto toga, krenuli bi smo dan ranije, popodne, nakon posla do Sofije. Tako bi sutrašnji deo do Istanbula prilično skratili, a trebalo je proći kroz čitav grad jer smo planirali da smeštaj uzmemo na obodu grada sa Azijske strane. To bi nam omogućilo da sutra izbegnemo gužvu prilikom izlaska iz grada, a čekala nas je dosta velika dnevna kilometraža. Znači, treba nam smeštaj u Sofiji i Istanbulu, pa dalje po našem starom dobrom običaju, rezervišemo danas za večeras, najčešće preko Booking-a. Ali u Turskoj, barem u vreme kada smo mi bili, Booking nije radio, i to samo varijanta da iz Turske rezervišeš u Turskoj. Nešto u vezi sa lokalnim predstavnikom je bio problem. Zamenu je uspešno obavio Hotels.com, slična aplikacija i radi na gotovo istom principu.
Kada sam pomislio da je organizacija pri kraju, Aleksa unosi blagu pometnju medju redove. Tih dana je razgovarao sa nekim poznanikom koji radi u turističkoj agenciji, pa mu je pričao da putujemo u Tursku, tj. Kapadokiju. Rekao mu je i da smeštaj rezervišemo usput. Na to mu je ovaj rekao da su prodali sve moguće aranžmane za Kapadokiju, čak su tražili još, ali nije bilo i predložio da rezervišemo smeštaj. Malo smo tih dana gledali i stvarno, smeštaji su nestajali brzinom svetlosti. U jednom trenutku, za dane koje smo mi želeli, u Goreme-u nije bilo uopšte slobodnog smeštaja. Tu smo videli da moramo hitno da nešto rezervišemo, pa smo našli smeštaj u Urgupu.
Sofija, Istanbul i Urgup su konačno bili rezervisani, i ujedno jedini smeštaji koje smo rešili pre puta.
Putovanje je moglo da počne.
Polazak je bio 25.aprila iz mog dvorišta, a cilj za prvi dan Sofija. Bez bilo čega interesantnog, i uglavnom autoputem, brzo smo se teleportirali u Sofiju. Smeštaj smo uzeli u centru grada, stari raskošni stan je pretvoren u apartman, a pored zgrade se nalazi plaćeni parking.To je i bio jedan od uslova. Pre polaska sam video gde bi mogli na piće i klopu kada stignemo, pa smo uveče prošetali do bara 65 Fireflies koji je ujedno i picerija. Po par piva i pica i možemo na počinak.
Ukus Orijenta – TURSKA 2020.
Ujutru smo se malo promuvali motorima po gradu da se snadjemo za neki doručak. Neka ulica u blizini smeštaja, u kojoj smo pronašli pekaru i pored kafić za prvu jutarnju kafu, bila je zatvorena zbog renoviranja, pa smo bili u prilici da pridjemo motorima.
Ukus Orijenta – TURSKA 2020.
Od Sofije prema Istanbulu, osim vožnje autoputem, ničega posebno zanimljivog. Tu monotoniju, je u jednom trenutku razbila zebnja da li će rezerve goriva izdržati. Poslednji put smo tankali u Sofiji, a na autoputu smo vozili solidno brzo, pa su se zalihe goriva ubrzano smanjivale. Kada se autoput, negde iza Plovdiva odvoji za Tursku, dosta dugo nema ni jedna pumpa, a mi smo nekako planirali da sipamo baš nakon odvajanja. Prolaze kilometri, zebnja raste, a pumpe nigde. Nema čak ni skretanja za koje bi pomislili da ima pumpa u blizini. Tek nakon nekih 60-ak kilometara od skretanja za Tursku, odvajamo se za Harmanli i na ulasku u grad točimo gorivo. Da situacija bude zanimljivija, odmah nakon vraćanja na put, posle manje od kilometar nailazimo na pumpu.
Turski granični prijelaz fascinira svojom veličinom i grandioznošću. Pored toga fascinira i brojem šaltera na kojima moraš pokazati dokumenta…i taman kada si pomislio da nema više, ipak ima još jedan šalter. Malo više je procedura u pitanju, nego što dugo traje, ali koga su razmazili prelasci evropskih granica, ovo može da mu se učini malo duže i komplikovanije.
Čim smo prešli granicu, potrebno je snabdeti se vinjetom za putarinu. Pre puta smo se informisali kako se kupuje, ali u praksi to nije bilo ni izbliza tako. Počevši od granice pa na dalje, svraćali smo na gomilu različitih mesta da bi to kupili, ali bezuspešno. Na kraju, kod prve naplatne rampe se zaustavljamo i pitamo radnika iz neke kućice šta da radimo i on nas najnormalnije upućuje da se vratimo peške jedno sto metara, preskočimo ogradu, predjemo autoput peške i u poslovnici sa druge strane puta kupimo vinjetu. U neverici, ponovo ga pitamo da li je siguran da baš tako treba, odlučno nam pokazuje da baš tako treba. OK, odlazimo preko autoputa, i kupujemo vinjetu od 10€, koja bi trebala biti dovoljna za naš predvidjeni put. Vidimo da nismo jedini koji prelaze autoput, i da je to na neki čudan način potpuno uobičajeno. Ostalo je nejasno zašto se ta poslovnica nalazi sa pogrešne strane puta, koji vodi ka izlasku iz zemlje, kada ti više nije potrebna vinjeta, a nije sa strane kojom ulaziš u zemlju i tek će ti biti potrebna vinjeta. Očito da je počelo upoznavanje druge kulture i drugačijeg načina razmišljanja.
Na putu do Istanbula, stajemo na jedno od odmorišta koncipiranog na turski način. U pitanju je veliki parking sa restoranom i prodavnicom. Izbor klope je odlican i cene su povoljne. Prvi red do restorana na parkingu je predvidjen za pranje vozila, pa ukoliko želite pranje auta, kamiona ili autobusa, možete parkirati na nekom od tih obeleženih mesta.
Ukus Orijenta – TURSKA 2020.
Približavamo se Istanbulu i čeka nas prolazak gradom u dužini od nekih 130km, sve do izlaska iz grada na azijskoj strani. Ovog puta, poseta Istanbulu nije na meniju. Polako ulazimo u sve veću gužvu i razdvajamo se kako se ko snađe, nemoguće je držati se u koloni, a da ne bude prekinuta.
Vozeći kroz ovako veliki grad, sa svih strana se jasno vidi demonstracija moći. Grade se ogromne moderne zgrade, po negde čitavi novi blokovi, uredjene zelene površine. Ogromna promena u odnosu na moju poslednju posetu ovom gradu pre više od petnaest godina.
Posmatrajući lokalce na motorima, zaključujemo da zaustavnu traku smeju da koriste vozila sa rotacijom i motori, pa to koristimo kako bi obilazili kilometarske kolone. U trenucima, kada se kolona kreće, to zna da bude i preko 100km/h. Kako je put ispod Bosfora zabranjen za motocikle, idemo na jedan od visećih mostova. Neposredno pred ulazak u most, vozeći zaustavnom trakom, ne uspevam da se vratim u odgovarajuću traku i zaustavljam se na odvajanju. Baš tu na odvajanju je stajao i policajac na motoru. Nakon signaliziranja rukom u kom sam problemu, policajac na kratko zaustavlja kolonu i pušta me da se vratim u traku koja ide na most. Naravno, odmah mi se pohvalio da vozi policijskog Tracera.
Ukus Orijenta – TURSKA 2020.
Ne sećam se koliko vremana nam je trebalo da prodjemo čitav Istanbul, ali pred hotelom se spontano pojavljuju jedan po jedan motor u ne više od petnaestak minuta. Hotel koji smo rezervisali se zove Sarajevo, potpuno je nov, ima odličnu podzemnu garažu, i fenomenalne sobe koje su više apartmani. Naravno, pristojan doručak u hotelu se podrazumeva. Cena popularna.
Kada smo se malo sredili, odlazimo do obližnjeg restorana na klopu. Ovaj restoran je toliko autentičan da bi mu trebalo posvetiti dovoljno prostora. Izbora mesa za spremanje na roštilju je prosto nezamisliv. Pored toga izbor povrća, što svežeg, što pripremljenog, salata je toliki da ne možeš da se odlučiš. U restoranskoj sali, svi stolovi imaju haubu i gril na stolu, ukoliko poželite da samostalno pripremate roštilj. Napolju je velika bašta sa stolovima i malim, zatvorenim kućicama gde bi društvo ili porodica mogli da spremaju roštilj. Jednom rečju oaza gastronomskog užitka na turski način. ( evo linka do restorana sa googlemap: https://goo.gl/maps/X2AqFYMVnrSZrgxY7).
Nastavak putopisa ” Ukus Orijenta – TURSKA 2020. ” možete pročitati u temi na forumu jednostavnim klikom ovde.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
KTM je prošle godine izbacio 890 Duke R, koji je tada postao jedan od najpopularnijih naked motocikala u svojoj kategoriji. Zato je KTM za 2021. godinu pripremio i “obični” 890 Duke i poslao je 790 Duke u zaborav. Već po samoj oznaci možete zaključiti da je došlo do povećanja radne zapremine i povećanja snage, dok je težina ostala ista. Dakle, deluje da će 890 Duke biti pravo opasni naked, makar na papiru.
KTM je rešio da 890 Duke dotera do granica za srednju klasu naked motocikala. Uz to, 890 Duke je trenutno verovatno jedan od najsnažnijih dvocilindričnih naked motocikala srednje kategorije na tržištu. Jedini konkurent trenutno mu je novi Ducati Monster koji isporučuje 111 KS. Doduše, nešto snažnija od 890 Duke je nova Yamaha MT09, ali tu je već reč o trocilindričnom agregatu. Zato deluje da će 890 Duke ostati najsnažniji dvocilindraš (ako izuzmeo sportskijeg “brata” 890 Duke R).
Više snage, više zabave
KTM nije puno morao da razmišlja, već je prema svemu sudeći preuzeo identičan LC8 agregat koji koristi i 890 Duke R, sa tim da je snaga malo smanjena. Zapremina agregata povećana je sa 789 cm³ na 889 cm³. Do povećanja radne zapremine došlo se zahvaljujući većem prečniku i hodu klipa koji iznose 90,7 x 68,8 mm. Kompresioni odnos takođe je veći i sa 12,7:1 povećan je na 13,5:1. Povećanje kompresionog odnosa ispraćeno je i promenom dizajna klipova, kako bi se osigurao duži radni vek agregata.
Radilica je redizajnirana, kako bi i onda bolje podnela veći kompresioni odnos i povećanje radne zapremine. KTM navodi da su rotirajuće mase u agregatu povećane za 20%. KTM takođe navodi da povećanje rotirajućih masa omogućava stabilniji prolazak kroz krivinu. Veća rotirajuća masa sa sobom povlači i jednu negativnu stvar koju je KTM izostavio da pomene, a to je da veća rotirajuća masa utiče na sporiji ulazak u krivinu. Međutim, pri vožnji na putu i u svakodnevnoj vožnji, prosečan vozač to ni ne može da primeti. Takođe, teža radilica pruža linearniju i uglađeniju isporuku snage.
Foto: Schedl R., KTM Press
Ono što razlikuje isporuku i maksimalnu snagu na agregatima koje koriste 890 Duke R i 890 Duke je mapa rada agregata. KTM 890 Duke ima nešto manju snagu, ali i veći obrtni moment na nižim obrtajima. Dakle, prilagođeniji je svakodnevnoj vožnji.
Maksimalna snaga iznosi 115 KS pri (85 kW) pri 9.000 O/min uz maksimalni obrtni moment od 92 Nm pri 8.000 O/min. U odnosu na 790 Duke, snaga je na 890 Duke veća za 10 KS, a obrtni moment za 5 Nm.
Napajanje gorivom vrši se pomoću Dell ‘Orto tela gasa prečnika 46 mm. Deklarisana potrošnja iznosi 4,8 litara na 100 km, a uz rezervoar zapremine 14 litara KTM 890 Duke ima autonomiju od skoro 300 km.
Tajna je u maloj težini
Agregat snage od 115 KS je prilično snažan, a ako uzmemo u obzir da je suva težina motocikla svega 169 kg, možemo lako zaključiti da je 890 Duke izuzetno moćno (i opasno) oružje. Sa svim tečnostima, težina motocikla spremnog za put iznosi oko 185 kg.
Foto: Schedl R., KTM Press
Cevasta šasija izrađena u kombinaciji čelika i hrom-molibdena koristi agregat kao noseći element i upijač svih vibracija koje se javljaju pri vožnji. KTM je ugradio i novu generaciju WP APEX ogibljenja. Prednja obrnuta viljuška ima štapove prečnika 43 mm, dok zadnji gasni amortizer ima mogućnost podešavanja predopterećenja opruge.
Visina sedišta postavljena je na 820 mm od tla, dok visina motocikla od tla iznosi 191 mm, a međuosovinsko rastojanje iznosi 1.476 mm.
Kočioni sistem više nije Brembo, ali svakako deluje da se radi o solidnim kočnicama. Napred se nalaze dva diska prečnika 300 mm i radijalno postavljene četvoroklipne kočione čeljusti. Pozadi se nalazi disk prečnika 240 mm i dvoklipna kočiona čeljust.
Felne su livene aluminijumske u dimenzijama 3.50 × 17″ napred i 5.50 × 17″ pozadi, a na felnama se nalaze Continental ContiRoad gume u dimenzijama 120/70 ZR 17 napred i 180/55 ZR 17 pozadi.
Foto: Schedl R., KTM Press
Sportski elektronski paket
Ni po pitanju elektronike KTM 890 Duke nema zašto da se stidi. Kontrola proklizavanja podesiva je u 9 nivoa. Kontrola podizanja prednjeg točka može da se po potrebi isključi, a Bosch 9.1 ABS jedinica omogućava bezbedno kočenje i pod nagibom. Ugrađena je i kontrola startovanja (Launch control) za sportska startovanja. Ugrađena je 6D jedinica zahvaljujući kojoj je vozaču dostupno mnošto informacija i praćenje telemetrije.
Za lakše prilagođavanje vožnje prema uslovima na putu, vozaču su u ponudi tri režima vožnje (Rain, Street i Sport), a opcionalno može da se doplati i za “Track” režim vožnje.
Već smo navikli da KTM na gotovo sve modele ugrađuje kompletnu LED svetlosnu grupu, koja se nalazi i na 890 Duke modelu. Sve što je potrebno od informacija nalazi se na TFT instrument tabli.
Foto: Schedl R., KTM Press
KTM uvek u ponudi ima i niz opcionalnih delova za ugradnju, poput Akrapovič izduvnog sistema, kao i raznih drugih delova, od estetskih do komponenti za povećanje performansi.
Realno, za KTM 890 Duke sa 115 KS i 169 kg suve težine, većini vozača nije potrebno ništa više od onog što dolazi u standardnom paketu opreme. 890 Duke mogao bi da bude dobar motocikl za sve uslove vožnje, počev od gradske, preko kraćih i dužih putovanja pa sve do povremenih izlazaka na stazu.
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: KISKA, KTM Press
Foto: Schedl R., KTM Press
Foto: Schedl R., KTM Press
Foto: Schedl R., KTM Press
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Ducati se takmiči u MotoGP šampionatu još od 2003. godine, a ovih dana su DORNA i Ducati vršili potpisivanje ugovora za period do 2026. godine. Budući da većini proizvođača ove godine ističu ugovori sa DORNA-om, svi žele da obnove ugovore, budući da je šampionat kompetentniji i zanimljiviji nego ikad pre.
DORNA je organizator MotoGP šampionata i da bi neki proizvođač učestvovao u MotoGP šampionatu mora da ima potpisan ugovor na određeni broj godina. Na kraju ove godine, većini timova ističe ugovor, te je ovo godina produžavanja ugovora.
KTM je nedavno produžio svoj ugovor sa DORNA-om, a sada je i Ducati učinio isto. Tako da ćemo prema novog ugovoru, Ducati gledati u MotoGP šampionatu do 2026. godine.
Ducati je značajn konkurent u poslednjih par godina. Od 2003. godine, pa zaključno sa prethodnom sezonom Ducati je osvojio 160 podijuma, uključujući i 51 pobedu. Osim toga, 2007. godine osvojili su svoju jedinu titulu sa Kejsi Stonerom. Sem te titule, Ducati je osvojio titule konstruktora 2007. i 2020. godine.
Ove godine Ducati će imati čak 6 motocikala na startnoj postavi. Dva fabrička motocikla u rukama Džek Milera i Frančeska Banjanje, dva satelitska u Pramac ekipi sa vozačima Zarkom i Horhe Martinom i dva pod vođstvom Avintia – VR46 ekipe za koju će voziti Luka Marini i Enea Bastianini.
Sa obzirom da Ducati svake godine pretenduje na titulu šampiona, trenutni vozački sastav u sve tri ekipe može biti prilično dobar po Ducati u narednom periodu.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Kolekcija motocikala uvek ima veliku vrednost, a Top Mountain Motorcycle muzej u Austriji bio je prava riznica velikog broja motocikala. Nažalost, juče je požar zahvatio ovaj čuveni muzej motocikala u Austriji.
Top Mountain Motorcycle muzej nalazi se u planinama Austrije, kraj puta u planinama Tirola na nadmorskoj visini od 2.200 metara. Ovi putevi su popularni za vožnju kod velikog broja motociklista. Dva brata, Atila i Alban Šajber otvorili su ovaj prelepi muzej. Muzej je nastao renoviranjem stare benzinske pumpe, a tokom ceremonije otvaranja prisustvovao je i Đakomo Agostini.
U muzeju se nalazilo preko 250 motocikala. Od tih 350 motocikala, 70% je bilo u vlasništvu Top Mountain Motorcycle muzeja, dok je ostatak motocikala pozajmljen.
Foto/Source: www.bikesrepublic.com
Juče se društvenim mrežama brzo pronela vest da je ovaj prelepi muzej izgoreo do temelja. Za sada još nema zvaničnih informacija oko toga da li je šteta totalna, ali se na fotografiji vidi da je vatrena stihija zahvatila ceo muzej.
Prava je šteta što je velika tragedija zahvatila ovaj predivan muzej u kom su predah, osveženje i uživanje u kolekciji motocikala, pronalazile hiljade motociklista.
Ostaje nada da šteta nije totalna i da će vlasnici Top Mountain Motorcycle naći snage da obnove muzej.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
Aprilia je definitivno ove godine bacila sve karte na sto što se tiče sportski orijentisanih motocikala. Prvo su debitovali RS660 i Tuono 660, a sada je Aprilia predstavila i novi RSV4 za 2021, godinu, ako i Tuono V4.
Iako još nisu detaljno predstavljeni svi tehnički detalji koji čine novu RSV4, danas ćemo vam opisati samo one informacije koje su trenutno dostupne, a kada Aprilia predstavi sve tehničke podatke za RSV4, napisaćemo detaljan tekst. Aprilia je obično pred ili nakon EICMA sajma detaljno predstavljala sve modele, a sada ćemo izgledati morati da čekamo još malo na sve detalje.
Šta je tu je, da vidimo šta možemo da zaključimo na osnovu podataka koje su trenutno dostupni.
Veća radna zapremina agregata
Aprilia i Ducati za sada su jedini koji nude sportske motocikle sa agregatima radne zapremine veće od 1.000 cm3. Konkretno, prethodnu generaciju RSV4 pokretao je V4 agregat radne zapremine 1.077 cm3, a za ovu godinu radna zapremina agregata iznosi 1.099 cm3. Uz zadovoljanje EURO5 normi, Aprilia tvrdi da su povećani obrtni moment i snaga. Podatke za obrtni moment još nemamo, ali maksimalna snaga iznosi 217 kg. Izduvni sistem takođe je redizajniran.
Po pitanju ogibljenja, podaci još nisu izneti. Jedino što je zadnja viljuška drugačijeg dizajna, ojačana je, duža, ali je zato nešto lakša. Aprilia kaže da je rađena po uzoru na zadnju viljušku koju koristi RS-GP motocikl i da pruža bolje prijanjanje zadnjeg kraja pri jakim ubrzanjima, ali i uštedi u težini.
RSV4 Factory verzija dolazi sa Öhlins Smart EC 2.0 poluaktivnim ogibljenjem i Brembo Stylema kočionim čeljustima.
Ergonomija je takođe izmenjena, ali sem što je naglašeno da je rezervoar drugačijeg oblika, drugi detalji oko ergonomije nisu opisane.
Elektronika i dalje na visokom nivou
Aprilia je jedan od prvih proizvođača koja je na motocikl “za ulicu” ubacila naprednu elektroniku. Za 2021. godinu, APRC paket nije drastično proširen, osim što je omogućeno podešavanje motornog kočenja u više nivoa.
Aprilia RSV4 Factory za 2021. godinu Foto: Piaggio press
Ubačeni su i dodatni režimi vožnje, pa tako RSV4 za 2021. godinu poseduje tri režima vožnje za stazu (dva vozač sam prilagođava prema svojim potrebama) i tri režima za vožnju na putu (dva režima su prilagodiva). Zahvaljujući “Ride-by-wire” sistem omogućava podešavanje parametara poput motornog kočenja, kontrole proklizavanja, kontrole podizanja prednjeg točka, ABS sistema i ostalih parametara.
TFT instrument tabla je veća i kontrolne funkcije su intuitivnije i funkcionalnije.
Unapređena aerodinamika, dizajn po uzoru na RS660
Malo je neobično to što je Aprilia naglasila da je dizajn rađen po uzoru na RS600. Obično se “manji” motocikli ugledaju na dizajn “snažnije” braće, ali ovaj put je situacija obrnuta.
Aerodinamika je izmenjena, odnosno došlo je do promene u konstrkukcije aerodinamičnih krilaca. Sada su krilca integrisana u oklope i pomažu u usmeravanju vazduha i pomaže u hlađenju agregata.
Na osnovu ovih podataka koje imamo možemo da zaključimo da će nova Aprilia RSV4 za 2021. godinu imati odličan obrtni moment i da će ubrzavati bolje od prethodne. Osim toga, ovako škrte informacije i mali broj zvaničnih slika ne govore nam puno. Zato se nadamo da će nam Aprilia uskoro do detalja predstaviti RSV4. Za sada imamo samo jednu sliku i ovo malo detalja koje smo vam danas predstavili.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…