Naslovna Blog Stranica 80

Balkanska tura – Sneg i sol

0
Balkanska Tura

Ove godine smo zbog ograničenja putovanja i komplikacija uzrokovanih pandemijom pored svega ostali uskraćeni i za putopise. Srećom, naš član foruma max80 je sa svojim društvom rešio da se provoza po regionu. Putopis Balkanska tura – Sneg i sol dolazi u pravi čas da podgreje ove hladne dane. Uživajte!


Svaka zima ima svoje čari kao što je recimo planiranje putovanja. Pre dve godine konačno sam rešio da idem na Alpe i baš na početku sezone sredio motor. Međutim ubo sam epicentar narednih dešavanja koja su sve promenila. Prošla godina se stidljivo svela na jednu lepu vožnju po Bosni, taman da se utoli žeđ. Ove godine je situacija malo opuštenija, pa mora da se ide i negde dalje.

Pošto od Alpa nema i dalje ništa, plan mi je bio da odvezem Jadranku i opet malo po Bosni. Međutim kako to obično biva uvek iskrsne nešto treće. Dolazi drugar sa idejom da idemo u Makedoniju i Albaniju. Hmmm, što da ne. Bitno da se vozi. Na moj predlog Albaniju kratimo i ubacujemo Crnu Goru i pripreme mogu da počnu. Biće i vožnje uz more samo malo južnije.

Oni nemaju šta da se spremaju jer su im motori novi. Ja odlazim kod Bokilića na redovan servis, zamenu kočionog ulja, proveru još nekih sitnica. Pošto je motor od ranije bio spreman za duži put nije bilo šta da se radi, samo da se proveri. Dobijam zeleno svetlo i mig od poznatog nam majstora i jednu turažu u crveno kao dokaz da mogu da grmim preko Balkana. Što se mene tiče, jače od bilo kakve fabričke garancije.

Dva dana pred put nam se priključuje još jedan drugar koji zbog porodičnih problema nije mogao da planira ranije. Poker je kompletiran, 3 automatika i jedan motor. Ekipa iz Rusije i Bosne, ponovo jaše.

Na šta smo mogli da utičemo sve je spremljeno, ostaje samo jedna nepoznata vreme, ali valjda će poslužiti. Prošle godine smo morali da pomeramo polazak puta zbog crvenog meteo alarma koji nas je na kraju sačekao u Mostaru. Iako je ovog puta kraj juna situacija ista, samo ovog puta fleksibilnosti nema. Datumi fiksni kao proteza.

1.Dan Beograd – Skoplje

Rekao sam da fleksibilnosti nije bilo jer smo svi ovo spakovali nekako u 6 dana i svi smo morali da budemo 1 jula na poslu. Svaka promena bi pomerila datum polaska, ali ne i povratka, tako da bi mogli samo nešto da kratimo. Da ne bi kratili i ja sam stigao sa mora u 2h iza ponoći, nakon vožnje od 800km. Prepakovao stvari i na kuntare oko 3h. Ustajem oko 8h, vraćaj akumulator, kupuj potrepštine za put, idi u osiguranje, menjaj pare. Uglavnom žurka jer sam u trci sa vremenom. U toj gužvi negde gubim 50 evra. Jbg ako mora neki maler bolje sada nego na putu. Nije da se nisam iznervirao, ali barem znam da sam obradovao nekog. Drugari već stigli, ja gubim trku i krećemo sa nekih 20 min zakašnjenja. Uvek me nerviraju ti sati pred put, jer mozak obrađuje 1000 stvari, a dupe bi samo da krene. Strašan dizbalans koji kod mene izaziva ogromnu nervozu. Konačno oko 12h spuštam stvari obliven trećom turom znoja, spuštam dupe na motor, razvlačim osmeh i nekako kao po komandi paramo tišinu paljenjem motora. To je momenat kada samo jedno postaje bitno, a to je da ništa više nije bitno.

Balkanska tura - Sneg i sol
Balkanska tura – Sneg i sol

Dok grabimo prve kilometre stvari polako dolaze na svoje mesto i počinje uživanje. Ovog prvog dana ga neće biti puno jer je cilj Skoplje, a do njega ćemo auto putem. Motor vozim skori svaki dan, ali uglavnom po gradu. Par vikend vožnji i jedna duža od 1.000+ kilometara mi je raspored zadnjih par godina. Ovaj prvi dan će taman poslužiti da se malo uvozam, naviknem na veće kilometraže, ređe pauze, bol u dupetu, a i paklenu vrućinu.

Prva pauza u V,Plani da bi svi podesili rezervoare na ful i da bi posle uvek točili na istim mestima. Piš, puš, tuš i cepaj dalje. Usput ima naizmenično radova koji malo usporavaju saobraćaj, ali uspevamo da izvezemo do Niša u cugu. Inače zbog drugara na skuteru smo držali nekih 110-115 putnu brzinu, pa je to malo trajalo, ali svakako ne žurimo nigde.

Tu smo napravili veću pauzu, jer smo već na pola puta, a i Sunce nas miluje polako sa 40 stepeni.

Krećemo dalje i nakon Leskovca kreće nova deonica koja vijuga kroz Grdelicu. Lepi predeli, par dugačkih tunela, mostovi, ruše malo monotoniju i lepo je za vožnju.

Stižemo blizu Vranja i pravimo još jednu pauzu. Toliko je vruće da na svakom stajanju strada par litara vode dok povratimo tečnost.

Negde oko 17h stižemo na granicu. Standardna procedura obilazimo kolonu i stajemo u hlad paralelno sa kućicom. Bez problema su nam i naš i makedonski policajac uzeli dokumenta i poželeli srećan put. Ulazimo tamo gde večno Sunce sja. Ne da sija nego prži.

Stajemo da natočimo jeftino gorivo, zamenimo pare, podesimo navigaciju i naravno da se natopimo vodom. Dok smo na pauzi red je i da vam predstavim bend i ako ih neki već znaju:

Balkanska tura - Sneg i sol
Balkanska tura – Sneg i sol

Prvi sa leva Nenad, umetničko Gumi vozač fabričke Honde NC700X DCT

Drugi Boris, umetničko Čiko vozač fabričke Honde NC700S DCT

Treći Sloba, umetničko Dadan vozač fabričkog Kymca

I moja malenkost, vozač fabričkog Suzukija GSX750F.

Za tili čas ulazimo u Skoplje i relativno lako nalazimo smeštaj koji je u centru. Večeras će to biti hotel i to jedan od boljih u kojima sam bio. Parkiramo motore na javnom parkingu ispred hotela i ispred kamera uz uveravanje da recepcija radi 24h i da su motori skroz bezbedni. Tako je i bilo.

Balkanska tura - Sneg i sol

Nakon oduševljenja smeštajem i nošenja kofera red je došao za prvo pivo koje smo ispili kao da smo na mešalici. I ako je 19h i dalje je bilo blizu 40 stepeni i topimo se. Skidanje okova, tuširanje i silazak u foaje, pošto pušenje nije dozvoljeno u sobama (ne ono na koje mislite).

Balkanska tura - Sneg i sol
Balkanska tura – Sneg i sol

Malo su nas čudno gledali sa pivom, pošto smo vremenom shvatili da smo u muslimanskom delu, ali to je njihov problem. Mi imamo svoj, a to je da je drugar koji se poslednji priključio saznao da mora sutra ujutru nazad. Nije ništa pitanje života i smrti pa tako ostaje nada da će se ujutru stvari možda promeniti. Nećemo ići unapred problemima, cilj je da se uživa. U moru šale i smeha brzo ostajemo bez zaliha Skopskog piva pa krećemo u planiranu šetnju.

Prolazimo kroz staru čaršiju sa mnoštvom dućana, kafana, kafića, poslastičarnica. Petak je veče i prilično je živo. Nakon nekih 10 minuta pešačenja dolazimo u sam centar. Za neke kič, nekima lepo, meni simpa.

Vidi se da su se potrudili da to urede i stvarno deluje čisto i sređeno. Za ostalo svakome po ukusu. Obilazimo spomenike Aleksandru Makedonskom, Ćirilu i Metodiju, Samuilu, Trijumfalnu kapiju. Za tvrđavu nemamo vremena.

Balkanska tura - Sneg i sol
Balkanska tura – Sneg i sol

Pali se polako rezerva za pivo, a i za holesterol. Vraćamo se u staru čaršiju gde su i stare kafanice. Biramo jednu  i kaže konobar da imaju neki paket od 10 ćevapa, lepinja i pivo za 190 denara, što mu dođe malo jače od 3 evra. Uzesmo naravno, pa od priloga dodasmo još po dva piva. Inače Skopsko pivo je odlično i da li od vrućine, ambijenta ili šta već baš mi je prijalo.

Balkanska tura - Sneg i sol

Po povratku u hotel i pivo je malo proradilo pa sam komšijama iz druge sobe (Čiku i Dadanu) koji su odmah legli, sinhronizovano zvonio na svakih 5 minuta. Taman da se opuste, ali ne i da ih uhvati san. Sa jedne strane prvo molbe, posle i psovke, sa druge smeh. Na kraju sam ih pustio jer valja i oni da odmore dušu. Ležem sa svojim cimerom i čeka me zla sudbina. Vozili smo x puta ali nikada nismo noćili zajedno. Kakav zajeb. Kao da sam legao pored cirkulara. Delimično me uhvati san pa popusti i tako do jutra. Duga je noć bila.

Nastavak putopisa “Balkanska tura – Sneg i Sol” možete pročitati u temi na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Ducati 748 – Otrov se drži u malim bočicama

0
Ducati 748
Foto: Ducati

Do sada ste na našem online magazinu mogli da pročitate nekoliko tekstova o superbajk motociklima koji su obeležili moto industriju. Danas ćemo za promenu pisati o jednom supersport modelu koji je važio za najupravljiviji i verovatno najlepši motocikl u ovoj kategoriji. Ducati 748 je obeležio period od 1994 – 2002. godine. Ono što je malo poznato je i to da je 748 bio spreman skoro paralelno sa čuvenim 916, ali se prvo čekalo da 916 ugleda svetlost dana, a zatim je na mala vrata u istoriju ušao i 748.

Mnogi smatraju da je 748 nastao od modela 916, što zapravo nije u potpunosti tačno. Više se može reći da je 916 nastao iz iskustva i evolucije 748 modela, a evo i zašto je ta tvrdnja tačna. Već 1986. godine Ducati se trkao na Bol D’Or trci sa motociklom koji je koristio dvocilindrični Pantah agregat radne zapremine od 750 cm3. Već naredne godine, unapređen prototip pobedio je na Daytona “Battle of twin” trci.

Tako je na osnovu Pantah agregata nastao i desmo quatro agregat koji je kasnije pogonio 748. Pre nego što je nastao 748, superbajk šampionatom je dominirao 851. Ducati 851 koristio je upravo “razbušeni” i prilagođeni agregat iz pomenutog Ducatija 750 koji se koristio na trkama. Dakle, agregat je već imao svoju raniju osnovu, ali Ducati u tom trenutku nije imao sredstava da razvija produkcijski motocikl iz te radne zapremine. Fokus je bio na razvoju superbajk modela koji je trebalo da finansijski ojačaju Ducati.

Tek 1993. godine, po izbacivanju modela 916 Ducati je rešio da iskoristi koncept agregata korištenog na trkama izdržljivosti tokom osamdesetih godina. Za 1994. godinu bio je spreman prvi 748 sa idejom da se pruži jeftiniji, ali zabavan i brz motocikl.

Agregat bez konkurencije u svojoj klasi

Za pokretanje 748 modela Ducati je koristio dvocilindrični agregat u “L” konfiguraciji sa dve bregaste osovine po glavi i četiri ventila po cilindru. Prečnik i hod klipa iznosili su 88 x 61,5 mm iz čega je dobijena radna zapremina od 748 cm3.

Za razvod je upotrebljen desmodromski sistem pogonjen kaišem, što je omogućavalo da se agregat bez problema veselo vrti. Kad smo kod obrtaja, u odnosu na 916, 748 je imao veći broj obrtaja kako bi dobio na snazi. Činjenica da je 748 imao više obrtaja doprinosila je da vožnja ovog motocikla bude još zabavnija.

Da bi Ducati iz tog doba bio pravi Ducati podrazumevalo se suvo kvačilo. Suvo kvačilo nije bilo potpuno otvoreno, već je preko kvačila išla dekla kako bi se smanjila količina buke. Time prepoznatljiv zvuk zveckanja kvačila nije bio toliko izražen, ali je i dalje mogao da se čuje.

Budući da se 748 proizvodio skoro celu deceniju, tako je agregat prolazio kroz razne evolucije. Osim toga, postojalo je nekoliko verzija modela od onih namenjenih ulici, do onih predviđenih za stazu. Takođe se razlikuju i neke oznake u zavisnosti od kontinenta na kojem se izvozio.

Foto: Nikola Računica

U narednim redovima ćemo samo ukratko da se osvrnemo na razlike kod agregata različitih verzija.

Postojale su sledeće verzije: 748 Biposto, 748S, 748SP, 748SPS i 748R.

Modeli 748 i 748S delili su identičan agregat koji od 1994 – 2000. godine nije menjan. Tek nakon 2000. godine 748 i 748 dobijaju modifikovane i spuštene glave, kraće izduvne ventile, a kaiš razvodnog sistem skraćen je za jedan zub. Snaga na 748 i 748S iznosila je 97 KS (72 kW) na 11.000 O/Min uz maksimalni obrtni moment od 74 Nm na 9.000 O/min.

Malo snažniji i spremniji agregat koristio je 748SPS. Razlika između agregata korištenih u 748/748S i 748SPS bila je ta što je SPS imao drugačije usisne kanale, bregaste osovine sa agresivnijim profilom brega, kovane klipove, kovane klipnjače i olakšanu radilicu. Tako spreman agregat isporučivao je maksimalnu snagu od 104 KS (76,5 kW) na 11.000 O/Min uz maksimalni obrtni moment od 78 Nm na 8.500 O/Min.

Ducati 748SPS Foto: www.motorcyclespecs.co.za

Od svih verzija najsportskiji je 748R. Njegov agregat je imao veće usisne ventile i novu glavu, još oštrije bregove na bregastim osovinama, kovane klipove, titanijumske klipnjače, olakšanu radilicu i drugačiju usisnu granu. Povećanje ventila sa sobom je povuklo i potrebu za većom kutijom za vazduh, a zbog ugradnje veće dvodelne kutije vazduha i šasija je modifikovana. Ducati 748R je bio sposoban da istisne deklarisanih 106 KS na 11.000 O/Min i maksimalni obrtni moment od 75 Nm na 9.000 O/min. Iako možda po specifikacija ne deluje tako, ali 748R je imao daleko bolje ubrzanje i isporuku snage u odnosu na 748SPS, a naročito osetnu razliku u odnosu na 748 i 748S

Menjač sa dužim prvim i kraćim ostalim stepenima prenosa bio je u pravom trkačkom maniru. Tako da su sve Ducati 748 verzije bile prave trkalice homologovane za vožnji na ulici.

Deklarisana maksimalna brzina iznosila je oko 250 km/h, a za ubrzanje od 0 – 100 km/h bilo je potrebno svega 3,4 sekunde.

Ducati 748 upravljiviji od 916

Sad dolazimo do detalja koji se ne razlikuju puno na 748 i 916. Tamburini je konstruisao šasije na oba modela te cevasta šasija na 748 nosi njegov potpis. Za one koji nisu toliko upućeni, Masimo Tamburini je bio specijalizovan za cevaste šasije.

Još jedna razlika koju odvaja 748 od 748S, 748SPS i 748R verzija je ogibljenje. Na “običnom” 748 ugrađena je Showa potpuno podesiva, obrnuta prednja viljuška sa prečnikom štapova od 43 i hodom od 127 mm, dok je pozadi imao Showa potpuno podesivi zadnji amortizer i jednoruku zadnju viljušku. 748S razlikovao se od standarnog 748 i po Marchesini petokrakim felnama u sivoj boji identičnoj kao što je i boja šasije.

Ducati 748
Foto: Nikola Računica

Na 748S i 748SPS je takođe bilo ugrađeno skoro identična Showa prednja viljuška, sa tim da je finalna obrada te prednje viljuške podrazumevala i prevlaku od titanijum nitrita (TiN) što je pored nešto boljih performansi davalo i zlatnu boju na prednjoj viljušci. Poslednje generacije “običnog” 748 od 2001 – 2003. godine su takođe dobile identičnu prednju viljušku i Marchesini točkove kao i 748S. 748SPS je u nekim varijantama imao i Ohlinsov zadnji amortizer.

Za razliku od ostalih 748 verzija koje su koristile Showa prednje ogibljenje, 748R je koristio Ohlins. Prednja potpuno podesiva Ohlinsova viljuška na 748R imala je prečnik štapova od 43 mm i hod od 120 mm. Hod od 130 mm imao je potpuno podesiv Ohlinsov zadnji amortizer.

Osim po snazi i ogibljenju, razlike između verzija bile su i u težini. Ducati 748 i 748S imali su suvu masu od 196 kg, dok je 748SPS imao 194 kg, a 748R 192 kg. 748 i 748S Biposto su bile verzije sa sedištem suvozača dok su 748SPS i 748R bili jednosedi. Zapremina rezervoara kod svih verzija iznosila je 17 litara.

Poređenja radi, 748R je sa svojom snagom od 106 KS i sa svojih 192 kg bio svega 8 KS slabiji i 6 kg lakši od standardnog 916.

Ducati 748
Ducati 748 Biposto Foto: Ducati

Moćne kočnice sa četvoroklipnim kočionim čeljustima i diskovima prečnika 320 mm napred i dvoklipnom kočionom čeljusti i diskom od 220 mm pozadi preuzete su sa 916 modela.

U poređenju sa 916, 748 je bio upravljiviji. Za to je zaslužna uža zadnja guma u dimenzijama 180/55-ZR17, dok je prednja guma bila u dimenzijama 120/60-ZR17 ili 120/70-ZR17 na 748R.

Lep, elegantan, agresivan

Po pitanju dizajna, 748 je “mali” 916 i verovatno jedan od retkih Ducati sportskih motocikala kojem je žuta boja lepo pristajala. Osim u žutoj, 748 se mogao naći u tradicionalnoj Ducati crvenoj, ali je bilo i nekih retkih verzija poput 748S Senna iz 2002. godine koji je napravljen u svega 250 primeraka. Prema principu “ne diraj ono što je dobro” dizajn je u potpunosti preuzet sa 916.

Supersport šampion

Naravno da 748 nije bio pravljen samo da bi se prodavao, već i da bi se trkao i osvajao titule, jer je to u genima Ducati-ja. Ducati je sa 748 i vozačem Paolo Kasolijem u svetskom supersport šampionatu 1997. godine osvojio titulu šampiona.

Paolo Kasoli i Ducati 748R Foto: www.motorcyclespecs.co.za

Zvanično je proizvodnja 748 u svim verzijama prestala krajem 2002. godine, ali je moguće da postoje i primerci koji su kupljeni 2003. godine iz zaliha preostalih u fabrici ili kod dilera. U periodu od 1994 – 2002. godine napravljen je priličan broj primeraka 748 i 748S modela te ih i danas ima na oglasima širom sveta. Nešto su ređe 748SPS verzije, a veoma su retke 748R verzije koje su uglavnm kupovane samo radi upotrebe na trkama. Naslednik 748 modela je 749 o kojem ćemo pisati drugom prilikom.

Ducati 748 je bitan deo istorije jer je spojio period osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka jer vuče korene još od pre nastanka 916 modela. Osim toga, 748 je Ducati-ju doneo prvu (i jedinu!) titulu supersport šampiona, a mnogim vlasnicima doneo je radost i uživanje u vožnji živahnog, upravljivog, prelepog i brzog supersport motocikla.

Ukoliko posedujete 748 ili ste ga posedovali ili ako jednostavno želite da diskutujete o ovom motociklu, možete posetiti temu na forumu.

Ovom prilikom se zahvaljujem Nikoli Računici na pomoći oko tehničkih detalja i razlikama između raznih verzija 748 modela.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Triumph Speed Triple 1200RR – Sportska verzija RS modela

0
Triumph Speed Triple 1200RR
Foto: Triumph

Za ljubitelje jakih motocikala retro izgleda, sportskih karakteristika i agresivnijeg položaja za upravljačem, Triumph je spremio novi Speed Triple 1200RR. Utemeljen na ogoljenoj verziji Speed Triple 1200RS modela, novi 1200RR ima elegantan dizajn ispod kojeg se krije snažan agregat.

Poslednjih nekoliko godina ustalilo se pravilo da se iz jednog agregata izvede nekoliko modela koji pripadaju različitim kategorijama motocikla. Taj recept je Triumph primenio i na Speed Triple 1200RS-u koji je transformisan u Speed Triple 1200RR i uz relativno malo truda dobijena su dva različita motocikla za dve različite ciljane grupe kupaca.

Komentar o novom RR-u ćemo ostaviti za kraj, a sad ćemo preći na tehničke karakteristike u koje se nećemo puno udubljivati jer smo to već detaljno uradili prilikom predstavljanja Speed Triple 1200RS-a.

Agregat dostojan sportskog motocikla

Triumph je u Speed Triple 1200RR ugradio trocilindrični redni agregat radne zapremine 1.160 cm³. Kada je reč o specifikacijama agregata, Speed Triple 1200RR može da se pohvali snagom od 180 KS pri 10.750 O/min. Budući da se radi o agregatu veće radne zapremine, isti prati i velik obrtni moment od 125 Nm 9.000 O/min. Kada se pogleda specifikacija agregata, može se videti da je reč o zaista velikoj snazi koja je do pre samo par godina bila rezervisana za čistokrvne sportske motocikle.

Prenos snage odvija se preko šestostepenog menjača, a za promenu stepena prenosa zaduženo je proklizavajuće kvačilo sa laganim lamelama.

Triumph Speed Triple 1200RR
Foto: Triumph

Sportska geometrija

Triumph Speed Triple 1200RR koristi aluminijumsku šasiju dizajniranu da pruži agilnost i preciznost pri prolasku kroz krivine. Tu dolazimo i do prve razlike između Speed Triple 1200RS i Speed Triple 1200RR modela. Kod “RR” modela je upravljač postavljen 135 mm niže i pomeren je za 50 mm ka napred u odnosu na “RS” model. Nogostupi su postavljeni u nešto višu poziciju, a sedište je postavljeno na 830 mm od tla.

Te promene utiču na položaj vozača koji je više sportski i trebalo bi da doprinese boljoj kontroli i upravljivosti motocikla, kao i većem opterećenju na prednji kraj.

Speed Triple 1200RR može da se pohvali i Ohlins EC 2.0 elektronski podesivim, polu-aktivnim ogibljenjem. To znači da putem instrument table lako možete izvršiti podešavanje ogibljenja čak i tokom vožnje. Uz to, u zavisnosti od odabranog režima vožnje, ogibljenje se automatski prilagođava uslovima vožnje.

Triumph Speed Triple 1200RR
Foto: Triumph

Kočnice deli sa “RS” modelom. Oba modela napred poseduju Brembo Stylema kočione čeljusti i dva diska prečnika 320 mm.

Poput “RS” verzije i “RR” koristi felne prečnika 17″, sa tim da “RR” iz fabrike izlazi na drugom tipu guma. Dok “RS” verzija izlazi na Metzeler Racetec RR ili Pirelli Diablo Supercorsa SC2, “RR” verzija ima gume koje su još više okrenute ka sportskoj vožnji. Radi se o Pirelli Diablo Supercorsa SP V3 ili Pirelli Diablo Supercorsa SC2 V3 gumama u dimenzijama 120/70 ZR 17 (58W) napred i 190/55 ZR 17 (75W) nazad.

Najmodernija elektronika

Još jedna u nizu stvari kou dele “RS” i “RR” je elektronski paket koji obuhvata ABS koji funkcioniše i kada je motocikl pod nagibom, zatim kontrolu proklizavanja, kontrolu podizanja prednjeg točka kao i kvik šifter sa funkcijom naviše i naniže.

Vozač na raspolaganju ima 5 režima vožnje, putni (road), kišni (rain), sportski (sport), za stazu (track) kao i režim koji vozač sam konfiguriše.

TFT instrument tabla dijagonale 5″ dizajnirana je da omogući korisniku pristup i podešavanja svih paramtetara kao i da prikaže sve potrebne informacije. Osim toga, instrument tabla nudi i nekoliko dodatnih opcija poput navigacije, klasičnog povezivanja sa pametnim telefonom i GoPro kontrolu.

Već viđen dizajn

Triumph je Speed Triple 1200RR napravio u lepom retro dizajnu. Jedan okrugli far smešten u samom centru prednjeg oklopa lepo se uklapa, naročito na verziji u crvenoj boji. Oklopi su minimalistički, ali opet dovoljno da izraze sportski karakter i elegantnnost.

Međutim, kada se gleda sa prednjeg kraja Speed Triple 1200RR neopisivo podseća na MV Agustu Superveloće. Gledajući sa boka, dizajn je nešto originalniji i vidi se ogoljeni agregat, a ispod izduvnih grana nalazi se još jedan deo oklopa koji pokriva donji deo motocikla.

U svakom slučaju, Triumph je napravio lepo osveženje svojim kupcima i dao dodatni izbor za slučaj da ih Speed Triple 1200RS (koji je ipak daleko originalniji) ne privlači.

Elegantniji dizajn donosi i veću cenu koja će za tržište Evrope iznositi oko 18.500 e, a Triumph Speed Triple 1200RR trebalo bi da bude dostupan od januara sledeće godine.

Svoje utiske o Speed Triple 1200RR modelu možete izneti u temi na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

DesertX – Ducati retro adventure

0
Ducati DesertX
Foto: Ducati

Ove godine je mnogo proizvođača predstavilo svoje adventure motocikle, te slobodno možemo reći da je ovo godina adventure modela. Posle Aprilije i MV Aguste na red je došao i novi Ducati DesertX. Ducati je još 2019. godine predstavio koncept DesertX modela koji je privukao dosta pažnje. To je bio jasan znak da treba da se nastavi sa razvojem i da se ljubiteljima Ducati brenda donese jedan posve nov motocikl. Od koncepta do konačnog proizvoda DesertX je dobio nekoliko izmena. Retro izgled ukombinovan je sa modernom elektronikom i proverenim agregatom.

Prvi koncept DesertX modela imao je u sebi ugrađen vazdušno hlađeni agregat iz Scrambler serije modela. Mnoge stvari su se promenile od koncepta, te DesertX neće pokretati agregat iz Scrembler modela, već je ugrađen agregat iz Multistrade V2.

Osim zajedničkog agregata i dela elektronskog paketa, DesertX i Multistrada nemaju mnogo toga zajedničkog, već je DesertX model za sebe i posebno prilagođen off road vožnji. Čak su urađene i određene izmene u agregatu, kako bi se DesertX lakše nosio sa zahtevima off road vožnje.

Dobri “stari” Testastretta 11° agregat

Za pogonsku jedinicu DesertX modela Ducati je upotrebio stari, dobro provereni Tesastretta 11° agregat. Reč je o dvocilindričnom, vodeno hlađenom V agregatu radne zapremine 937 cm3 sa 4 ventila po cilindru i desmodromskim razvodnim sistemom. Agregat zadovoljava EURO5 emisioni standard i isporučuje maksimalnu snagu od 110 KS na 9.250 O/Min uz maksimalni obrtni moment od 92 Nm na 6.500 O/Min.

Ducati DesertX
Foto: Ducati

Ono što se razlikuje na agregatu DesertX-a u odnosu na Multistradu V2 je menjač. Prvih 5 stepena prenosa su skraćeni, a naročito su kratki prvi i drugi stepen prenosa. Razlog za kratak prvi i drugi stepen prenosa je pružanje što više snage i obrtnog momenta prilikom sporijih vožnji preko zahtevnijih terena. Šesti stepen prenosa je ostavljen dugačak kako bi na vožnjama po auto – putu DesertX imao pristojnu brzinu krstarenja, a da broj obrtaja agregata ne bude visok.

Predviđen za off road vožnje

Kada je Ducati konstruisao DesertX, očigledno je fokus više bio na off road vožnji. Čelična cevasta šasija ukombinovana je sa ogibljenjem koje ima duži hod. Za ovu priliku ugrađeno je Kayaba ogibljenje. Obrnuta prednja viljuška ima prečnik štapova od 46 mm i hod od 230 mm. Prednja viljuška i zadnji amortizer nude mogućnost podešavanja brzine povrata, sabijanja i predopterećenja. Zadnji amortizer ima hod od 220 mm i povezan je na aluminijumsku zadnju viljušku.

Kako bi se upotpunila konfiguracija za off road vožnje, DesertX poseduje točkove prečnika 21″ napred i 18″ pozadi. Iz fabrike izlazi opremljen Pirelli Scorpion Rally STR gumama u dimenzijama 90/90-21 napred i 150/70 R18 pozadi. Ono što je zanimljivo je da će Ducati ostaviti i opciju ugradnje čisto putnih guma. Sa ovim ogibljenjem i prečnikom točkova DesertX je od tla odignut 250 mm, a ispod agregata je ugrađen štitnik kartera.

Ducati nije štedeo na kočionim čeljustima, jer se napred nalaze Brembo M50 četvoroklipne čeljusti i dva diska prečnika 320 mm. Za razliku od kočionih čeljusti koje su postavljene radijalno, kočiona pumpa je aksijalna. Pozadi se nalazi jedan disk prečnika 265 mm i dvoklipna kočiona čeljust.

Ducati DesertX
Foto: Ducati

Ducati navodi da je posebnu pažnju posvetio udobnosti i komforu za vozača i suvozača. Sam motocikl je uzak oko predela nogu kako bi vozač iz stojećeg položaja mogao da kontroliše motocikl prilikom off road vožnji. U skladu sa tim je i upravljač postavljen uspravno i visoko, a nogostupi su postavljeni tako da prilikom sedenja vozač ima uspravan i udoban položaj. Visina sedišta nalazi se na 875 mm od tla. Za niže vozače Ducati uz doplatu nudi i niže postavljeno sedište.

Zaštita od vetra će verovatno biti solidna jer se na slikama vidi uspravan i visok vetrobran, a bočni oklopi su široki i trebalo bi da pruže solidnu zaštitu.

DesertX će imati i dobru autonomiju. Zapremina rezervoara iznosi 21 litru, a ukoliko budući vlasnici smatraju da im to nije dovoljno goriva za avanture, moguće je dokupiti još jedan dodatni rezervaor zapremine 8 litara. Dodatni rezervoar smešta se na zadnji kraj motocikla. Uz deklarisanu potrošnju od 5,6 litara na 100 km, DesertX ima teoretsku autonomiju od blizu 400 km.

Što se same mase motocikla tiče, ona je deklarisana na 202 kg kada je motocikl bez tečnosti, odnosno na 223 kg sa svim tečnostima. Masa motocikla možda deluje malo veća za motocikl koji je predviđen i za off road. Budući da je reč o dual motociklu masa verovatno nije mogla da se spusti, a da se ne poremete neke druge karakteristike.

Ducati DesertX
Foto: Ducati

Prilagođena elektronika

Ispod oklopa retro dizajna sastavljenih od tri velike celine krije se moderan elektronski paket. Prednji kraj motocikla pokriva velika prednja maska sa dva okrugla simterična fara sa LED svetlosnom grupom i DRL svetlima. Rezervoar ujedno čini i bočne oklope, a treću celinu čine sedište vozača i suvozača.

Ducati DesertX se ne oslanja samo na sirovu snagu i vozačke sposobnosti, već poseduje i bogat elektronski paket sa režimima prilagođenim za svaki tip vožnje. Vozaču na raspolaganju stoji 6 režima vožnje. Pored standardnih režima vožnje (sport, turing, urban i kišni) vozač na raspolaganju ima Enduro i Rally režim vožnje. U svakom režimu vožnje vozač može da podešava i 4 režima isporuke snage (potpuna, visoka, srednja i niska) koji utiču na odziv gasa.

Svaki režim vožnje ima zasebno podešenu kontrolu motornog kočenja, kontrolu proklizavanja i kontrolu podizanja prednjeg točka. Osim pomenutih elektronskih pomagala, DesertX poseduje i kvik šifter koji funkcioniše naviše i naniže, a za bezbednost prilikom kočenja ugrađen je i ABS koji funkcioniše i kada je motocikl pod nagibom.

Ducati DesertX
Foto: Ducati

TFT instrument tabla dijagonale 5″ ima standardni i Rally prikaz ekrana. U standardnom režimu prikazuju se informacije poput broja obrtaja, brzine kretanja, nivoa goriva, pređenog puta, odabranog stepena prenosa, režima rada, itd. U Rally režimu je prikaz informacija drugačije raspoređen i postoji mogućnost podešavanja indikacije broja obrtaja.

Neobičan Ducati

Na prvi pogled DesertX ne deluje kao klasičan Ducati, odnosno izgledom odstupa od svega na šta smo do sad navikli. Grafike su urađene u retro stilu, sa belom bojom i jednom uzdužnom crevnom šaru na prednjoj bočnoj strani na kojoj se nalazi natpis “Ducati DesertX”.

Šta još reći o DesertX modelu osim da deluje zanimljivo i da jedva čekamo da vidimo kako će se pokazati na prvim vožnjama. Na papiru sve deluje dobro i zanimljivo, ali DesertX ulazi u jaku konkurenciju koju čine Yamaha Tenere 700, Aprilia Tuareg 660, MV Agusta 9.5 Lucky Explorer i KTM 890 Adventure.

Što se dostupnosti i cene za naše tržište tiče, prvi primerci kod nas bi trebalo da stignu u junu mesecu sledeće godine, a za sada je nezvanična informacija da će se cena kretati oko 16.500 EUR.

Za utiske i komentare o novom Ducati DesertX modelu možete posetiti temu na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Predlozi za izlete motociklom u Srbiji – Dvorac Engelman

0
Dvorac Engelman

Selo Svetićevo u opštini Bačka Topola samo je jedno od vojvođanskih mesta koja polako nestaju. Iako je do pre četrdesetak godina selo brojalo preko 1200 ljudi, danas jedva da ih ima oko stotinu. Kao nemi svedok pređašnjih vremena, sudbinu sela deli i odavno napušteni dvorac Engelman

Iako ruiniran, svojim autentičnim izgledom kao da priča priču kako je izgledalo kada su ovim prostorima vladali lokalni grofovi i veliki vlastelini. Pre više od 100 godina (oko 1910.) najmoćniji plemić ovog kraja, Jane Engelman sazidao je dvorac sebi i svojoj porodici. Zgrada letnjikovca pripada tipu poljskih dvoraca građenih u prostranom negovanom parku. Osim što se nalazi u blizini reke Čik, u samom parku se nalaze neke retke i egzotične vrste biljaka što mu daje posebnu draž.  

Prvi udarac dvorac je pretrpeo tokom socijalističkih revolucija koje su 1919. tutnjale evropom, kaštel je zaposednut i opljačkan. Besni siromašni kmetovi, ratni veterani i ostali građani uzimali su i raznosili ko je šta dohvatio i stigao. Međutim, Engelmanu je sve bilo vraćeno, čak je i francuski odred koji je privremeno bio stacioniran u blizini aktivno učestvovao u potrazi za predmetima.

Glavni i konačni udarac vlastelinu je načinjen državnom konfiskacijom njegove zemlje i imovine od strane nove vlasti Kraljevine SHS, što je ujedno bio i kraj jednog istorijskog perioda. Vremenom je oko objekta sve porušeno, da bi na kraju ostali samo goli zidovi ovog velelepnog zdanja.

Engelmanov letnjikovac je danas pred urušavanjem, jer objekat nažalost nikada nije stavljen pod zaštitu države. A i da jeste… Bilo je doduše nekih pokušaja da se kaštel zaštiti kao spomenik kulture. Rezultat tih pokušaja možete videti na mojim fotografijama. Grupa građana iz Svetićeva je svojevremeno pokušala da ga renovira, zaštiti i stavi u turističko-rekreativnu funkciju, ali su im prozori, vrata i drugi potrebni materijal… pokradeni.

Osim malobrojnih znatiželjnika i ljubitelja ovakvih lokaliteta (poput mene), ovo mesto povremeno posete i tragači za blagom. Naime, postoje dve priče vezane za ovaj kaštel. Prva je ta da je vlastelin pre nego što je morao da napusti dvorac, negde u okolnom parku zakopao veću količinu blaga. Druga je da su naslednici čuvenog Engelmana u više navrata dolazili da obiđu ovo mesto, i da će im veleposednikova imovina biti vraćena.

Možda je sada dobar trenutak da se osvrnem na Gugl mape i na pitanje koje mi je u više navrata upućeno. Sigurno će biti od pomoći onima koji ne znaju. Ukoliko vas Gugl putem ne dovede do same tražene lokacije, već vam isprekidanom linijom pokaže da jedan (završni) deo morate da prepešačite… Obavezno izgled mape prebacite na satelitski snimak i pogledajte kuda vas to navigacija vodi. Ukoliko Gugl mapa nema unete puteve koji vas mogu dovesti do same tražene lokacije, navigacija će vas njoj poznatim putem dovesti do tačke koja je VAZDUŠNOM LINIJOM najbiža zadatoj lokaciji, ne prepoznajući da li između te tačke i finalnog odredišta postoji brdo, planina, šuma, reka, kanjon… ili jezero kao što je to u slučaju Engelmanovog dvorca.

Na slici ispod možete videti kako bi vas Gugl navigacija “dovela” do Engelmanovog dvorca. Putem do jezera a onda… jezero pređite nekako. 

Dvorac Engelman

Međutim, ukoliko prebacite na satelitski snimak videćete ono što Gugl mapa ne vidi, a to je asfaltni put koji vodi do samog dvorca (obeležio sam ga žutom bojom). Dakle, u ovom slučaju ignorišite Guglovu plavu putanju… 

Dvorac Engelman

Na fotografijama ispod se vidi mesto gde treba skrenuti, i put koga Gugl ne vidi a koji vodi do samog dvorca.

Dvorac Engelman…

Na sledeće tri fotografije se vidi vinski podrum zasveden pruskim svodom.

Nadamo se da vam se dopao naš današnji predlog za avanturu motociklom. Takođe, predlažemo da pročitate predloge i putopise koje smo ranije objavljivali. Njih možete pročitati ovde.

Ukoliko želite da vidite još predloga ili da i sami predložite lokalitet koji vredi posetiti, to možete obaviti u našoj temi na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Saznajte kako funkcionišu MotoGP pneumatski ventili

0
kako funkcionišu pneumatski ventili
Foto: Ducati

MotoGP motocikli čine sam vrh tehnološkog razvoja i opšte je poznato da spadaju u najjače na svetu. Da bi MotoGP motocikli postigli toliko veliku snagu iz unapred propisane i radne zapremine potrebno je da motori postignu velik broj obrtaja. Za postizanje velikog broja obrtaja i pouzdanosti zaslužni su pneumatski ventili. Zašto se koriste baš pneumatski ventili umesto klasičnih i kako oni funkcionišu, obradićemo u današnjem tekstu.

Prelaskom sa dvotaktnih na četvorotaktne agregate inženjeri u MotoGP šampionatu su želeli da izvuku što veću snagu. Tadašnja pravila nisu toliko ograničavala broj agregata za jednu sezonu, a takođe je bilo moguće da se agregat rasklapa i sklapa tokom trkačkog vikenda, što je omogućavalo da se neke kritične komponente češće menjaju.

Kako je vreme odmicalo, tako su tehnička pravila postajala sve strožija. Počelo se sa zabranjivanjem otvaranja agregata tokom trkačkog vikenda i sa smanjenjem broja agregata u jednoj sezoni. Najveća potreba za pronalaženje rešenja pojavilo se u trenutku kada su se vozili motocikli sa radnom zapreminom agregata od 800 cm3.

Takva pravila značila su da inženjeri moraju da naprave dugotrajnije agregate. To što je trebalo da agregati budu pouzdaniji i dugotrajniji nipošto nije značilo da treba da se odreknu maksimalne snage zarad izdržljivosti. Čak suprotno od toga, stalno se pojavljivala potreba za povećanjem snage.

Tu su inženjeri počeli da se suočavaju sa mnogim poteškoćama. Najveća povećanja snage dobijaju se iz povećanja radne zapremine, ugradnjom turbo ili superpunjača ili povećanjem broja obrtaja. Povećanje radne zapremine i turbopunjači su zabranjeni, tako da je ostala jedino opcija povećanja broja obrtaja.

Povećanje broja obrtaja je bilo donekle ograničeno tehničkim aspektima. Najveći problem povećanju obrtaja predstavljaju opruge koje su zadužene za zatvaranje ventila. Ukoliko agregat u MotoGP motociklu vrti 17.000 O/min, svaki ventil mora da se otvori i zatvori oko 140 puta u sekundi. Otvaranje ventila nije problem i dovoljno je da bregasta osovina samo gurne ventil i to je to. Problem se dešava prilikom zatvaranja ventila jer opruga ventila na velikim obrtajima ne može dovoljno brzo da reaguje i da zatvori ventil pre nego što breg bregaste osovine ponovo dođe u poziciju da otvori ventil.

kako funkcionišu MotoGP pneumatski ventili
kako funkcionišu MotoGP pneumatski ventili? Foto: Ducati

Osim problema brzine reakcije opruge, dešavalo se i da dođe do zamora materijala od kojeg su opruge napravljene, što je značilo da opruge nisu dugo trajale i da su pucale.

Pneumatski ventili kao spas

MotoGP inženjeri su zato vremenom pribegli rešenju koje se već dugo koristilo u Formuli 1. Reč je o pneumatskom rešenju za zatvaranje ventila.

Moram da napravim jednu malu digresiju i da kažem da je termin pneumatski ventili nepravilan jer se zapravo radi o pneumatskom sistemu zatvaranja ventila. Dakle, ventili su klasični, ali je sistem pomoću kojeg se zatvaraju pneumatski.

Problem sa oprugama je rešen na jednostavan način – izbačene su! Umesto opruga za zatvaranje ventila koristi se vazduh pod pritiskom. Takav sistem je komplikovaniji, ali efikasniji i pouzdaniji od opruga.

Oko gornjeg dela ventila (dela ventila u kom bi bila opruga) nalazi se specijalno dizajniran prostor u kom se nalazi vazduh pod pritiskom. Taj prostor u sebi ima priključak na koji ide crevo koje dovodi vazduh pod pritiskom. U tom prostoru je pritisak u rasponu od 10 – 16 bara.

Kad bregasta osovina gurne ventil ka dole (u otvoren položaj) kako ventil ide ka dole tako potiskuje i sabija vazduh. Dokle god bregasta osovina potiskuje ventil na dole, ventil sabija vazduh oko sebe. Sabijeni vazduh pokušava da se odupre sabijanju i da potisne ventil ka gore. Pošto bregasta vrši veći pritisak nego što pritisak vazduha može da nadvlada moguće je otvaranje ventila. Čim bregasta osovina prestane da vrši pritisak, sabijeni vazduh potiskuje ventil ka gore i na taj način se vrši zatvaranje ventila.

kako funkcionišu MotoGP pneumatski ventili
kako funkcionišu pneumatski ventili? Prikaz principa rada Foto: kupasmotor.wordpress.com

Zahvaljujući pneumatskom načinu zatvaranja ventila omogućava se daleko veći broj obrtaja u agregatu, a samim tim se dobija i više snage.

Još jedan od benefita ovog sistema je što omogućava da se ventili više otvaraju, što u krajnjoj meri omogućava brži ulazak veće količine smeše goriva i vazduha ili brže izbacivanje sagorelih gasova.

Ono što je takođe bitno je to da se smanjuje i period preklapanja ventila. Period preklapanja ventila je trenutak kada u istom trenutku ostaju otvreni izduvni i usisni ventili.

Odakle vazduh pod pritiskom?

Pošto svaki MotoGP agregat ima 16 ventila, svaki od tih ventila je potrebno zatvoriti mnogo puta tokom trke ili treninga. Pneumatski sistem zatvaranja ventila uvek ima određenih gubitaka vazduha i zato ga je potrebno sa vremena na vreme dopunjavati.

Svaki ventil, to jest komora oko ventila ima priključak i crevo za vazduh pod pritiskom. To crevo od ventila ide do jednog malog rezervoara za vazduh pod pritiskom. Taj rezervoar se uglavnom nalazi na prednjem kraju motocikla i u njemu se nalazi pritisak od oko 200 bara. Rezervoar služi da se stalno nadopunjuje sistem kako sistem oko ventila ne bi ostao bez pritiska jer bi to bilo pogubno za vetnil, a samim tim i za agregat. Ako se jedan ventil ne zatvori na vreme, često se događa da klip “stigne” ventil i to je uglavnom kraj za agregat.

Ukoliko pomno pratite MotoGP šampionat, verovatno ste primetili da mehaničari u boksu čim motocikl stigne u boks odmah prikače “neko” crevo. To “neko” crevo je upravo za dopunjavanje kompresovanog vazduha u rezervoaru za vazduh.

Zašto ulični motocikli ne koriste pneumatski način zatvaranja ventila?

Postoji više odgovora na ovo pitanje. Prvi deo odgovor leži u činjenici da se vazduh pod pritiskom gubi vremenom i da ga je potrebno dopunjavati. Da bi dopunili vazduh potreban vam je kompresor ili da motocikl poseduje sopstveni kompresor koji bi dopunjavao izgubljeni pritisak. Ugrađivanje takvog kompresor bi poskupelo proizvodnju, a sa tehničkog aspekta gledano, pokretanje i napajanje kompresora izazvalo bi značajne gubitke snage agregata. Dakle, ne bi se isplatilo.

Pneumatski sistem zatvaranja ventila omogućava da se MotoGP agregati bezbedno vrte daleko iznad 20.000 O/min i tako je znatno doprineo da MotoGP motocikli imaju snagu od 300 KS. Kad sledeći put vidite da u boksu priključe motocikl na “neko” crevo, znajte da se radi o dopunjavanju pneumatskog sistema.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Honda CBR1000RR-R SP 2022 – 30 godina Fireblade modela

0
Honda CBR1000RR-R SP

Kada se u svetu motociklizma samo spomene reč “Fireblade” gotovo svi ljubitelji motocikala znaju da se radi o Hondinom superbajku. Prvi Fireblade nastao je 1992. godine i tada je postavio nove granice u konstrukciji motocikla. Radilo se o CBR900RR Fireblade modelu. Bio je to prvi motocikl iz superbajk kategorije čiji agregat je praktično ubačen u ram sportskog motocikla radne zapremine 600 cm3. Honda je oduvek bila opsednuta smanjenjem mase motocikla i konstantnim povećanjem performansi. Prošlo je 30 godina od prvog Fireblade modela, rad na unapređenju se i dalje nastavlja te je Honda za 2022. godinu pripremila novi i CBR1000RR-R Fireblade i CBR1000RR-R SP Fireblade.

Poslednja generacija CBR1000RR-R Fireblade serije napravljena je 2020. godine. Tada se Honda posle dužeg niza godina ponovo sa posebnom pažnjom posvetila pravljenju novog konkurentnog Fireblade modela. Da Honda misli ozbiljno dokazivala je i činjenica da su se ponovo vratili u WSBK šampionat kao fabrička ekipa.

Sa obzirom da je Honda uvek imala samo šampionske ambicije, nisu bili zadovoljni rezultatima ostvarenim 2020. i 2021. godine. Alvaro Bautista je tu i tamo osvajao podijume, ali je izostala titula svetstkog šampiona.

Zato se Honda odlučila da koristeći dvogodišnje iskustvo iz WSBK šampiona za 2022. godinu napravi i unapredi CBR1000RR-R Fireblade i CBR1000RR-R Fireblade SP.

Više snage na srednjim obrtajima i bolje ubrzanje

Prethodnoj generaciji CBR1000RR-R-a nije nedostajalo snage i serijski je jedan od jačih motocikala u svojoj kategoriji. Ono što je nedostajalo je snaga na srednjim obrtajima. Zato se Honda na novoj generaciji potrudila da unapredi tu slabu tačku.

Četvorocilindrični redni agregat sa četiri ventila po cilindru i dve bregaste osovine u glavi, koristi malo specifičan razvodni sistem. Bregaste se pogone preko zupčanika, a taj zupčanik pokreće lanas sa zupčanika radilice. Dakle, razvodni sistem ne ide klasično preko lanca, koji direktno pokreće bregaste, već ide prvo do zubčanika koji se nalazi između dve bregaste. Na taj način je skraćena dužina lanca i dobijen je nešto malo precizniji i pouzdaniji razvodni sistem.

Protok vazduha do agregata je optimizovan. Usis vazduha ide preko Ram-air sistema i glavnog usisnika na vazduh koji se nalazi u sredini prednjeg oklopa gde je i najveći otpor vazduha. Zatim vazduh ulazi u usisni tunel. Usisni tunel je sa leve, desne i gornje strane neravan kako bi izazvao turbulencije vazduha potrebne za što bolje punjenje cilindra. Te turbulencije unutar usisnog sistema ne utiču na ponašanje motocikla, već samo na dešavanja unutar agregata.

Honda CBR1000RR-R SP
Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Filter vazduha je takođe pretrpeo neke promene. Prednja ili ti “prljava” strana filtera je dizajnirana tako da brže propušta prečišćen vazduh ka zadnjoj čistoj strani filtera. Zatim vazduh nastavlja da se kreće kroz tunele koji su redizajnirani. Drugi i treći tunel su kraći za 15 mm. Vazduh zatim dolazi do usisnih kanala koji su postavljeni pod većim uglom ka komori za sagorevanje.

Sav vazduh prolazi kroz tela gasa prečnika 52 mm. Usisni ventili su prečnika 32,5 mm i postavljeni su pod uglom od 9°, dok su izduvni ventili prečnika 28,5 mm. Izduvni sistem je morao da bude redizajniran da bi ispratio promene na usisu. U saradnji sa Akrapovičem napravljen je ovalni poprečni presek izduvnih grana. Izduvni sistem je titanijumski i u kofiguraciji 4-2-1.

Samo srce agregata čine kovani klipovi izrađeni od A2618 aluminijuma, aveza između klipova i radilice je u vidu titanijumskih klipnjača. Inače, CBR1000RR-R koristi kratak hod unutar agregata, što objašnjava prilično visok broj obrtaja koji je agregat sposoban da postigne. Radi veće izdržljivosti bregovi bregastih osovina su tretirani DLC tehnologijom. Kompresioni odnos je povećan sa 13.2:1 na 13.4:1. Radi smanjenja širine agregata umesto za startovanje agregata preko radilice, agregat se pokreće preko glavne osovine kvačila. Kompaktnosti agregata doprinosi i smanjene udaljenosti između radilice, pomoćne osovine i glavne osovine menjača.

Honda CBR1000RR-R SP
Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Maksimalna snaga agregata je ostala identična kao na prethodnoj generaciji i iznosi 215 KS (160 kW) na 14.500 O/min uz maksimalni obrtni moment od 112 Nm na 12.500 O/min.

Ono što će doprineti još boljem ubrzanju je i činjenica da je zadnji lančanik veći i da umesto dosadašnja 40, sada ima 43 zuba.

Ogibljenje i kočnice glavna razlika između “običnog” i SP modela

CBR1000RR-R i CBR1000RR-R SP imaju identičnu aluminijumsku šasiju na koju se agregat kači na šest tačaka. Pod-ram je takođe aluminijumski kao i zadnja viljuška koja je identična onoj koju koristi ekskluzivni RC213V-S.

Honda je i na novoj generaciji napravile dve verzije Fireblade modela. Jednu “običnu” verziju i napredniju SP verziju. Glavna razlika između ove dve verzije je u ogibljenju i kočnicama.

Ogibljenje na Hondi CBR1000RR-R SP je Ohlins polu-aktivno elektronsko ogibljenje sa NPX prednjom viljuškom i čuvenim TTX36 zadnjim amortizerom. Ogibljenje se elektronski prilagođava preko tri režima koja vozač sam podešava prema svojim potrebama, a postoji i fabrički režim.

Honda CBR1000RR-R SP
Honda CBR1000RR-R SP koristi Ohlins ogibljenje i Brembo kočnice Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Dok se SP verzija oslanja na Ohlins ogibljenje, “obični” CBR1000RR-R napred poseduje Showa potpuno podesivu teleskopsku prednju viljušku sa prečnikom štapova od 43 mm i hodom od 120 mm. Pozadi se nalazi potpuno podesiv BFRC zadnji amortizer sa hodom od 136 mm.

Kočnice su još jedna stvar koja čini razliku između dve Fireblade verzije. SP poseduje fantastične Brembo Stylema radijalno postavljene kočione čeljusti i Brembo glavni kočioni cilindar. Kočioni sistem na prednjem kraju upotpunjuju dva diska prečnika 330 mm i debljine 5 mm. Pozadi se nalazi Brembo dvoklipna kočiona čeljust i disk prečnika 220 mm.

Što se “obične” Fireblade verzije tiče, ona je opremljena Nissin radijalno postavljenim kočionim čeljustima i identičnim prečnikom diskova kao i SP verzija.

Honda CBR1000RR-R koristi Showa ogibljenje i Nissin kočnice Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Mala masa motocikla je nešto što je od samog početka krasilo sve Fireblade modele tokom 30 godina njihovog postojanja. Tako je i na novim CBR1000RR-R i CBR1000RR-R SP verzijama. Masa motocikla sa svim tečnostima iznosi samo 201 kg.

Unapređena aerodinamika

Pre nego što pređemo na novi aerodinamični paket, ukratko ćemo proći kroz elektronski paket.

Oba modela poseduju kontrolu proklizavanja koju Honda označava kao HSTC. Kontrola proklizavanja je na novoj generaciji poboljšana na osnovu inputa koje su dali vozači fabričke Honda ekipe iz WSBK šampionata. Unutar podešavanja kontrole proklizavanja možete prilagoditi devet nivoa osetljivosti, zatim se može podešavati motorno kočenje kao i isporuka snage.
Ridy-by-wire sistem je unapređen, odnosno unapređen je osećaj na ručici gasa. Opruga koja se nalazi u ručici gasa pruža drugačiji otpor kako bi osećaj prilikom doziranja gasa bio što prirodniji.

Za precizniju promenu stepena prenosa unapređen je i kvik šifter. Kontrola podizanja prednjeg točka je takođe deo standarnog paketa.

Instrument tabla dijagonale 5″ urađena je u sportskom maniru i pregledno nudi mnoštvo informacija i opcija za podešavanje.

Honda CBR1000RR-R SP
Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Aerodinamika je unapređena dodavanjem bočnik krilaca koja su integrisana u bočne oklope. Zahvaljući tome što su krilca integrisana i što ne štrče, Honda CBR1000RR-R i CBR1000RR-R SP izgledaju lepo i podsećaju na ona divna vremena kada aerodinamika nije mnogo kvarila izgled motocikala.

Dodatnoj lepoti CBR1000RR-R SP modela doprinose i grafike identične onim koju je koristio prvi CBR900RR Fireblade. Te grafike je Honda iskoristila na novoj generaciji CBR modela upravo kako bi obeležila trideset godina postojanja Fireblade modela. Grafike dolaze u limitiranom broju i samo na SP verziji.

Honda CBR1000RR-R SP
Foto: Honda Motor Europe Ltd.

Glavni razlog zbog kojeg je Honda unapredila svoj superbajk motocikl je pohod na titulu u WSBK, ali i drugiim šampionatima širom sveta. Sa obizrom da su ove sezone pokazali napredak, verujem da će Honda sledeće sezone imati još bolju sezonu.

Što se tiče vožnje CBR1000RR-R-a na ulici, nema sumnje da novi Fireblade neće ostati nezapažen, a prethodne generacije na mnogim testovima pokazale su se kao najbolji superbajk modeli u uličnoj vožnji.

Cene za nove CBR1000RR-R i CBR1000RR-R SP modele još nisu poznate za naše tržište.

Za utiske i komentare o novim Honda CBR1000RR-R i CBR1000RR-R SP modelima možete posetiti temu na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer – Po uzoru na Cagiva Elefant

0
MV Agusta 9.5 Lucky Explorer
Foto: MV Agusta

Adventure kategorija motocikala iz godine u godinu postaje sve popularnija i svi proizvođači se trude da uzmu svoj deo tog kolača. Na EICMA sajmu motocikala i MV Agusta je zakoračila u adventure svet prikazavši potpuno svoj adventure motocikl koji nosi oznaku 9.5 Lucky Explorer. Reč “potpuno” upotrebljena je iz razloga što je MV Agusta predstavila i manji 5.5 Lucky Explorer, koji nije čist MV Agusta motocikl, već je napravljen u saradnji sa Benelli-jem.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer je samostalno razvijan i predstavlja pravo osveženje na tržištu adventure motocikala, za razliku od pomenutog 5.5 Lucky Explorera koji je već gotov proizvod spakovan u MV Agusta dizajn.

Za inspiraciju prilikom dizajniranja 9.5 Lucky Explorer modela poslužio je Cagiva Elefant model koji je nekada davno nastupao na Dakar reliju i predstavljao je predvodnika tadašnjeg dual sport segmenta. Bilo je to doba kada je duvanska industrija i dalje smela da reklamira svoje proizvode u moto sportu. Otud potiču Lucky Explorer grafike, koje je MV Agusta vešto upotrebila da oplemeni svoj novi adventure.

Prilikom projektovanja motocikla, MV Agusta je za bazu koristila već postojeći agregat, prilagođen da pruži sve što je jednom adventuru potrebno. Osim agregata, posebna pažnja je posvećena i ogibljenju sa dugim hodom. Sve u svemu, radi se o pravom adv motociklu. U narednim redovima ćemo detaljno ogoliti 9.5 Lucky Explorer da vidimo šta se krije ispod oklopa.

Srce iz F3 800

MV Agusta se godinama unazad specijalizovala za trocilindrične redne agregate. Za potrebe 9.5 Lucky Explorer projekta uzet je agregat koji koristi i sportski F3 800, sa tim što je agregat dalje prilagođen kako bi ispunio zahteve adventure segmenta.

Prvo što je urađeno je povećanje radne zapremine. Prečnik i hod iznose 81 mm x 60,2 mm što je dovelo do radne zapremine agregata od 930,63 cm3. Trocilindrični agregat sa dve bregaste osovine u glavi i četiri ventila po cilindru potpuno je prilagođen da bude efikasan i dugotrajan.

Glava agregata je u potpunosti nanovo dizajnirana da prati povećanje radne zapremine, što podrazumeva i nove čelične usisne i izduvne venile, kovane klipove od legura aluminijuma i novu čeličnu radilicu. Zanimljivo je da je na ovom modelu zadržan koncept okretanja radilice suprotno od smera kretanja kazaljke na satu. Taj koncept se koristi na trkama radi smanjenja žiroskopskog efekta i bolje upravljivosti. Paljenje se odvija na 120° okretanja radilice i raspored paljenja iznosi 1-2-3. Kanali za protok rashladne tečnosti ulja su optimizovani da pruže što bolje podmazivanje i hlađenje. MV Agusta je to morala da prilagodi jer se adventure motocikli često na nepristupačnom terenu kreću u prvom ili drugom stepenu prenosa i na malim brzinama, te je dobro hlađenje ključno za dug radni vek agregata.

Odnosi u menjaču su prilagođeni tako da se maksimalno iskoriste snaga i obrtni moment. Maksimalna snaga iznosi 123 KS (90,5 kW) na 10.000 O/min, dok maksimalni obrtni moment iznosi 102 Nm na 7.000 O/min.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer
Foto: MV Agusta

Napajanje gorivom vrši se preko tri brizgaljke, po jedna na svakom cilindru i preko Mikuni tela gasa prečnika 47 mm.

Jedna zanimljiva stvar dolazi na polju kvačila. MV Agusta nudi verzije sa običnim kvačilom i sa automatskim Rekluse kvačilom. Rekluse kvačilo vam u principu omogućava da menjate brzine i krećete iz mesta bez upotrebe ručice kvačila. Znači – motocikl radi u leru, bez pritiskanja ručice kvačila samo ubacite u prvi stepen prenosa, ali motocikl još stoji. Čim pipnete gas, motocikl kreće. U principu se ponaša kao automobil sa automatskim menjačem.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer ima i više nego solidnu maksimalnu brzinu koja je deklarisana na 240 km/h.

Šasija i ogibljenje predodređeni off road vožnji

Osnovu šasije čine dve grede na koje se potom nastavlja cevasta čelična struktura. Što se pod-rama tiče, on je izrađen od čeličnih cevi, a zatim je šrafovima pričvršćen za glavni ram. Dakle, reč je o masivnom i krutom ramu čija je negativna karakteristika nešto veća težina, upravo zbog upotrebe čelika.

Na ram je napakovano solidno ogibljenje u vidu Sachs elektronske teleskopske hidraulične prednje viljuške sa prečnikom štapova od 50 mm i hodom od 220 mm. Sachs elektronski amortizer u kombinaciji sa aluminijumskom zadnjom viljuškom takođe ima pristojan hod od 210 mm. Ogibljenje je potpuno podesivo.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer
Foto: MV Agusta

Da je reč o pravom adventuru govori i to što poseduje žbičane točkove od 21″ napred i 18″ pozadi. Tubeles gume su fabrički u dimenzijama 90/90 – R21 napred i 150/70 – R18 pozadi.
Na prednji točak su montirana dva diska prečnika 320 mm i četvoroklipne Brembo Stylema kočione čeljusti. Napred se nalaze i štitnici oko diskova čija je namena da obezbede protok vazduha i tako održe optimalnu temperaturu diskova u svim uslovima. Pozadi se nalazi jedan disk prečnika 265 mm i Brembo dvoklipna kočiona čeljust.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer ima suvu masu od 220 kg (identično kao i 5.5 Lucky Explorer), kao i zapreminu rezervoara od 20 litara. Potrošnja nije deklarisana. Sedište je postavljeno na 850 mm od tla, što nije baš nisko, a moguće je podešavati ga u rasponu od 850 – 870 mm.

Od opreme se vidi samo da 9.5 Lucky Explorer dolazi sa štitnikom kartera, štitnicima ruku i možda podesivom vetrobranu, kao i nosačem zadnjeg kofera. Šteta je što u paketu standardne opreme ne dolazi i centralna nogara.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer
Foto: MV Agusta

U korak sa tehnologijom

Na elektronici se nije štedelo i čini se da je dobar deo paketa prenet sa ostalih MV Agusta motocikla i prilagođen ovom agregatu. Ride-by-wire motri na položaj ručice gasa i prilagođava odziv na gas u zavisnosti od odabira režima vožnje. Nije tačno navedeno koji su režimi vožnje u ponudi, ali ono što se zna je da 9.5 Lucky Explorer poseduje 8 nivoa osetljivosti kontrole proklizavanja, kontrolu startovanja, tempomat, GPS senzor, imobilajzer, kvik šifter koji funkcioniše pri promeni stepena prenosa naviše i naniže, kao i WiFi i Bluetooth povezivanje.

Osvetljenje je u potpunosti preko LED svetlosne grupe, sa tim što se navodi da u standardnom paketu dolaze DRL svetla i maglenke.

U duhu savremene tehnologije ide i TFT instrument tabla dijagonale 7″.

Kao što je na početku rečeno, dizajn motocikla koristio je inspiraciju iz modela Cagiva Elefant. Dva simetrična fara napred i lepo upakovani oklopi čine da motocikl izgleda jednostavno, a agresivno. Nije ni bilo sumnje da MV Agusta neće doneti elegantan dizajn.

MV Agusta 9.5 Lucky Explorer
Foto: MV Agusta

Ima li MV Agusta 9.5 Lucky Explorer svoju šansu na tržištu?

Iz podataka koje smo imali prilike da vidimo može se videti da se MV Agusta nije šalila. Odnos snage i zapremine agregata deluje dobro pogođen. Ogibljenje i kočnice su takođe na respektabilnom nivou, kao i elektronski paket. Ostaje da se vidi kako će se pokazati po pitanju zaštite od vetra, udobnosti i upravljivosti.

Glavni konkurentni 9.5 Lucky Exploreru biće lagana i neprevaziđena Tenera, kao i nova Ducati Multistrada V2. Ukoliko MV Agusta uspe da se uglavi u taj cenovni raspon, 9.5 Lucky Explorer ima šanse da, poput nekadašnje Cagiva Elefant, uspešno uđe u adventure segment.

Za utiske i komentare o MV Agusta 9.5 Lucky Explorer projektu možete posetiti i temu na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Predlozi za izlete motociklom u Srbiji – Oblast Rimskih rudnika

0
Oblast Rimskih rudnika

Kada su u drugom veku čuveni Španski rudnici srebra i olova bili skoro iscrpljeni, Rim je bio prinuđen da traži nova nalazišta pomenutih ruda… i našli su ih. Jedno od tih mesta postaje glavno nalazište olova i srebra u Rimskom carstvu na tlu Evrope.  Dobrodošli u danas malo poznatu oblast Rimskih rudnika.  

Za kratko vreme na celom rudarskom području se živelo kao u košnici. Na hiljade radnika iz tada čitavog poznatog sveta se slivalo u ovu oblast da bi učestvovali kako u vađenju i preradi rude, tako i u obezbeđivanju nesmetanog rada i transporta. To je podrazumevalo i veći opticaj novca kao i dobre mogućnosti za trgovinu i zaradu. 

Centralnu rudarsku oblast su činili sami kopovi i postrojenja za preradu rude, dok su se na široj teritoriji nalazili pašnjaci, naselja, obradiva zemlja, kamenolomi, vojne postaje zadužene za red i bezbednost, kao i šume koje su davale neophodno gorivo za topljenje ruda.

Cela ova oblast u to vreme nije ni izbliza izgledala idilično kao što izgleda danas. Rimljani su ovu oblast pretvorili u pustoš. Sečom šuma su ogolili sva brda u okruženju a sama brda su bila izbušena sa više hiljada kako vertikalnih tako i horizontalnih jama. Iz topionica koje su se nalazile na vrhu brda su se posebnim kanalima slivali otopljeni metali, dok je kompletno nebo u okruženju bilo prekriveno gustim crnim i zagušljivim dimom. Proizvodnja srebra, olova i gvožđa bila je ogromna, a na hiljade rudara, zanatlija, trgovaca iz celog carstva je vrvelo kao u mravinjaku.

Verovali ili ne, oblast o kojoj pišem se nalazi nadomak Beograda u opštini Sopot. Tačnije, između sela Babe, Stojnik, Guberevac i Parcani. 

Dobrodošli u danas malo poznatu oblast Rimskih rudnika.      

Ceo kraj je krajnje zanimljiv, a ja svoju “istraživačku misiju” započinjem na rečici Pruten koja protiče kroz pomenutu oblast i na kojoj se nalazi veoma stara i poprilično velika brana.

Osim da je veoma stara, stručnjaci ne mogu sa sigurnošću da utvrde tačno vreme njene izgradnje. Međutim, s obzirom na to da se brana nalazi u samom epicentru rudarskih kopova, smatra se da se akumulacija vode u sušnim periodima koristila za neophodno ispiranje iskopanih metala. Brana je dugačka oko 100 metara i njeni krajevi sa obe strane zalaze u današnja brda. Sagrađena je od povelikih pravilno obrađenih kamenih blokova.

Odmah pored brane se može videti i poprečni presek zemljišta. Iako na oko zemljište izgleda rastresito, naprotiv, ostaci topljenja rude (šljaka) je toliko kompaktna i nabijena da je teško rukom odlomiti i najmanji kamenčić.

Nakon brane nastavljam dalje i zalazim u brda… 

Oblast Rimskih rudnika

Izgleda da kojekakve sekte i satanisti takođe posećuju ovo područje…

Oblast Rimskih rudnika

Prostor današnje Srbije pokrivala je tadašnja Rimska provincija Gornja Mezija, i ona je bila idealna za eksploataciju rudnih bogatstava. Tačnije, ovo je bila granična oblast u kojoj su se graničile rimske provincije Gornja Mezija, Donja Panonija i Dalmacija. Tokom tri veka odavde su, sa različitim intenzitetom vađeni olovo i srebro. Tragovi te eksploatacije su i danas vidljivi na svakom koraku. 

Pošto je eksploatacija ruda u to vreme bila ogromana, ogromni su i ostaci šljake (troske) koja nastaje topljenjem metala a koja je ostala iza Rimljana. Čitava brda su i dan danas prekrivena tvrdokornim slojevima šljake sa kojom ni nakon skoro 2000 godina priroda nije uspela da se izbori. Stvarno je nesvakidašnji doživljaj kada iz šume dospete na ogoljenu pustoš koja izgledom kao da pripada nekoj drugoj planeti. Radi se o zaista neverovatnim količinama šljake i ona je procenjena na preko 1,5 miliona tona! Da bi se topljenjem metala dobila ta količina šljake, procena kaže da je moralo da bude ogoljeno (posečeno) 60 km² bukovih i hrastovih stabala! Osim toga, drveće se koristilo i za podupiranje rudarskih okana i jama…

Tada poznatim tehnologijama ruda je topljena na nižim temperaturama nego što se to danas radi. Posledica toga je i manja iskorišćenost pa je samim tim u šljaci ostao prisutan i veliki procenat metala, koji recimo reaguju na magnet. U šupljikavom kamenju koje i dan danas miriše na paljevinu može se naći crni pepeo kao posledica sagorevanja.  

Znajući za veliki zaostali procenat metala, postojeću šljaku su kroz istoriju ponovo odnosili i prerađivali. Prvi su bili Austrijanci za vreme vladavine 1717-1739. Sledeća esploatacija šljake je bila za vreme vladavine kneza Miloša kada je namenski sagrađena i pruga za njeno odnošenje. Pred Prvi svetski rat šljaku eksploatiše mešovita firma sa švetskim kapitalom. Postoje podaci da su iz 40,000 tona šljake na godišnjem nivou dobijali oko 2,000 tona olova i oko 500 kg srebra. Zatim su Austrougarske okupacione vlasti povećale eksploataciju ali su i nemilice uništavali i sekli okolne šume. Takođe, Austrougari su kasnije tokom bežanja (povlačenja) za sobom uništili i sve prerađivačke kapacitete tako da se stalo sa eksploatacijom. Nakon Drugog svetskog rata šljaka je neko vreme ponovo odvožena i prerađivana, ovog puta u Trepči.

Kada sam već spomenuo veliki procenat metala u šljaci (zemlji), napomenuo bih da na ova brda ne treba dolaziti leti jer je jara koja izbija odozdo neverovatna, kao da ste u rerni, peče i odozgo i odozdo.

O rudarskoj aktivnosti na prostoru Babe – Stojnik – Guberevac – Parcani u rimsko vreme svedoči ogromna količina šljake (troske) koja nastaje prilikom topljenja rude i o kojoj sam pisao u prethodnom postu. Međutim, ništa manja impozantna je i količina manjih rudarskih jama kako vertikalnih tako i horizontalnih, kojih je, kako kažu, oko 5,000! Iako su mnoge urušene ili namerno zatrpane, treba povesti računa tokom šetnje kroz šume ovog kraja. 

Par desetina rimskih rudarskih okana je vidljivo i danas. Neka su urušena odmah nakon otvora, dok je u neka moguće ući ali je ostatak tunela pod vodom…

Kako pre skoro 2000 godina, tako su pojedina iskopavanja vršena i do pred kraj prošlog veka. Nisam uspeo da nađem detaljne podatke o ovom potkopu osim da je nakon eksploatacije rude ostavljen zbog istraživanja…

Zbog svog bogatstva, rudarske oblasti su veoma često bile na udaru raznih pljačkaša i invazija, stoga je neophodno bilo i prisustvo jakih vojnih zaštita. Kao i ostali rimski rudarski centri i ovaj o kome sam pisao u prethodnih nekoliko postova je imao svoje vojno utvrđenje. Rimski grad-kastel je definitivno zauzimao centralnu tačku i bio administrativni a kasnije i verski centar ove rudarske oblasti. I pored te važnosti o njemu se i dan danas jako malo zna. 

Oko pronalaženja njegove lokacije sam se baš namučio. Koga god bih pitao ili kome god da sam rekao gledao bi me u neverici… “Rimski grad, tvrđava? kod Sopota, Stojnika?”. Ni od lokalaca nisam uspeo ništa da saznam, na internetu dva novinska članka od pre 4-5 godina i to je to, nigde tačne lokacije… Nakon dva neuspela pokušaja i tumaranja po brdima, jedva nekako nađoh neke spise gde se spominje kota na topografskoj karti Smedereva… nađoh onda i topografsku kartu Smedereva…

Među šturim informacijama nalazim ovo:

“Lokalitet Kastrum-Grad se nalazi severno od sela Stojnik i po prvi put se pominje u arheološkoj literaturi 1911. kada je prof.dr.Nikola Vulić iz Narodnog muzeja u Beogradu otpočeo sistematsko otkopavanje koje će nastaviti 1912-1913. god. Tokom ove tri kampanje on je otkrio kastrum poligonalnog oblika dimenzija 200x250m sa nizom građevina unutar zidina, kulama i dve kapije, severnom i južnom. Već 1913. on otkriva i vojnu bolnicu jedne kohorte na kastrumu. Po arhitektonskim karakteristikama dr.Vulić a kasnije i M. Veličković tvrdi da se kastrum sa sigurnošću može datovati u doba vladavine rimskog imperatora Marka Aurelija. Nažalost, sva dokumentacije, kao i pokretni arheološki materijal sa trogodišnjeg iskopavanja prof.dr.Vulića je izgubljena tokom I Svetskog rata. Posledice i šteta nestanka ovog materijala su neprocenjive, budući da je to jedini kastrum na području Srbije koji je detaljno iskopavan.”

Po procenama stručnjaka u njemu je mogla da boravi jedinica koja je imala oko 240 konjanika i 800 pešadinaca. Veličina ovoliko masivnog utvrđenja govori da se radilo o ozbiljnoj vojnoj bazi. Iako sam znao da neću pronaći ništa spektakularno, baš sam se zainatio da pronađem i vidim bilo šta što je ostalo od pomenutog utvrđenja. 

Inače, cela ta oblast je kao Divlji zapad. Ilegalni kopači i tragači za blagom su već prekopali i uništili poprilično toga. Lokalni šumar muku muči i već godinama vodi pravi mali rat sa njima. Tako je i do mene došla priča da je nekim sumljivim likovima pre nekoliko godina tokom bežanja ispalo više od 3 kg eksploziva…

I tako, po treći put krenuh u potragu za rimskom tvrđavom…

Zbog sastava zemljišta i tvrde podloge korenje drveća uglavnom ne ide u dubinu već se širi plitko ispod površine. Zbog toga su mnoga stabla i sklona padu… 

I, opet šljaka…

I pored nekih informacija ponovo lutam, samo što ovaj put sve češće uočavam razbacano obrađeno kamenje… mora da je blizu… I bio sam u pravu, napokon pronađoh ostatke rimskog utvrđenja. Kažu da su se pre nekih 20 godina mogli videti i mozaici… Nažalost, danas se jedino može videti ovo…

O važnosti samog utvrđenja sa okruženjem govori i podatak da je u njegovom okviru bila smeštena čak i bolnica u okviru vojne jedinice – “Kohorte druge Aurelije nove”. Izbor mesta za izgradnju kastela je bio odličan. Zaravan pored koje se sa južne strane prilazilo kastelu nudila je dovoljno prostora za razvoj civilnog naselja, dok su ostala tri pravca bila poprilično nepristupačna i pružala su dobru zaštitu.

Još jedno mesto u nizu koje napuštam srećan jer sam ga sa mukom našao, ali isto tako i razočaran jer je tek tako prepušteno zubu vremena, nemara i lopovluka…

I tako, završih obilazak ovog zanimljivog mesta. Šetajući kroz šumu prolazim pored još jednog brda šljake. Dan je bio topao i sunčan što je bilo dovoljno da osetim kako toplota prosto isijava iz njega. 

I na kraju, ako zanemarim celu priču o Rimskim rudnicima… fantastična priroda je ono zbog čega je ovde definitivno vredelo doći.

Nadamo se da vam se dopao naš današnji predlog za avanturu motociklom. Takođe, predlažemo da pročitate predloge i putopise koje smo ranije objavljivali. Njih možete pročitati ovde.

Ukoliko želite da vidite još predloga ili da i sami predložite lokalitet koji vredi posetiti, to možete obaviti u našoj temi na forumu.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.

Maks Bjađi i Voxan sa 455 km/h srušili svetski rekord

0
Maks Bjađi i Voxan srušili svetski rekord
Foto: www.venturi.com

Svi znamo ko je Maks Bjađi, bivši šampion u GP kateogriji do 250 cm, bivši WSBK šampion i trenutni vlasnik jednog Moto3 tima. Ono što je manje poznato je da Maks Bjađi i Voxan obaraju rekord za rekordom. Poslednji u nizu dogodio se 22. novembra kada su Maks Bjađi i Voxan dostigli 455 km/h i tako srušili još jedan svetski rekord.

Voxan se bavi proizvodnjom električnih motocikala i zajedno sa Bjađijem trenutno je vlasnik 21 rekorda u postizanju maksimalne brzine na električnim motociklima. Ranije su te rekorde postigli u kategoriji električnih motocikala težine od preko 300 kg.

Od postavljanja poslednjeg rekorda, Voxan je vredno radio na novom motociklu koji će biti sposoban da dalje pomeri granice brzine. Za ovu priliku razvijan je novi Voxan Wattman na kom je snaga povećana, a težina je spuštena na ispod 300 kg, čime su stekli uslove da učestvuju i u obaranju rekorda za električne motocikle ispod 300 kg.

Maksimalna snaga Voxan Wattman isnosi 435 KS, dok masa motocikla iznosi 296 kg. Propozicije obaranja rekorda propisuju da motocikl mora postići maksimalnu brzinu na pravcu dugačkom 1 km. Motocikl mora da uradi dva starta u oba pravca. Kao rezultat se uzima prosečna maksimalna brzina koja je postignuta tokom oba pokušaja.

Maks Bjađi i Voxan srušili svetski rekord
Maks Bjađi i Voxan srušili svetski rekord Foto: www.venturi.com

Za izvođenje ovog poduhvata ekipa je izabrala svemirski centar Džon F. Kenedi. Na pisti svemirskog centra Bjađi je uspeo da potera Voxan Wattman do prosečne brzine od 455,737 km/h. Maksimalna brzina tokom jednog od pokušaja iznosila je čak 470,257 km/h.

Zbog pomenuta dva starta i uzimanja prosečne maksimalne brzine Maks Bjađi i Voxan su sa 455,737 km/h srušili dosadašnji svetski rekord i to za skoro 50 km/h.

Ako se pitate kako je voziti 470 km/h, Bjađi je delimično dao odgovor na to pitanje. Izjavio je da je njegov kombinezon specijalno dizajniran da omogući što bolju aerodinamičnost. Od brzine i vibracija koje stvara vetar, na površini kombinezona javlja se toliko trenja da vozač oseća veliku temperaturu koja može da izazove opekotine. Nešto slično kao kad padnete sa motocikla, pa klizate po asfaltu.

Kočenje nakon postizanja maksimalne brzine je takođe nezgodno zbog pregrevanja guma i usporavanje se mora dozirati.

Bez obzira na sve, Bjađi i Voxan su više puta dokazali da su itekako sposobni da ruše granice. Oni se ovde neće zaustaviti jer su najavili da u 2022. godini planiraju da sruše i ovaj rekord.


Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?

Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje… 

This field is required.