Nov motocikli i lepe krivine na pasevima. Ništa lepše za poželeti. Tako je mislio i naš član foruma darionis koji se sa svojim novim motociklom otisnuo na putovanje i krivinarenje. Uživajte u putopisu Guzzi sul passo.
Proljetos kupih motor nov
Da pođem na put osjetih zov
anonimni autor iz okoline banjaluke,, 21. vijek
U aprilu 2023 sam prelomio, kupujem MG V85TT. Razmisljam o V-Stromu 650 ali Guzzi je u salonu u gradu i izgleda odlično. I onda počinje potop, kiša danima pada, cijeli april, maj, pa jun. Uspijevam da odradim 4-5 dnevnih vožnji, da napravim prvi servis na 1500 Km. OK, sada mogu na ozbiljnije putovanje. Destinacije se nekako sama nametala – Južni Tirol, Dolomiti i konačno da odvezem passo Stelvio. Kada sam, davno, prvi put vidio sliku tih krivina, znao sam da ja tu moram da vozim, pa kako god.
Gledam vremensku prognozu, u tim krajevima neprestano kiša i oluja, smjenjuje se loše i gore vrijeme. I tako danima. Shvatam da neće prestati i dok se ja odlučim, počeće Feragosto, što bih radije izbjegao. Prvi pogled na Booking je razočaravajući: smještaj uglavnom rasdprodat, cijene ogromne. Van pameti da plaćam 100-150 eur spavanje. Ja u stvari i ne želim da bookiram unaprijed, nadam se da mogu da improvizujem rutu i usput nađem prenoćište ali razum prevladava. Odlučujem se za hostele, imam neku predrasudu da su to rupe za klince, ali će se ispostaviti drugačije. Dakle datum i ruta je fiksirana, još da se ja fiksiram.
Još ranije sam stavio top case i engine guards, a prilikom prvog servisa su mi montirali centralnu nogaru. Dva dana pred put još nisam stavio nosače bočnih kofera, kao “lako ćemo”. Givi nosači zahtjevaju da se žmigavci izmjeste kod registrske tablice i ja cijeli dan ne znam da skinem tu plastiku koja omogućava pristup do kablova. Sutradan nekako shvatim da su ti šarafi kod brave za sjedište (???), razvalim sav taj zadnji dio i ponovo sklopim na nešto manje od 24 sata pred put. Pakujem stvari, ne znajući da li da nosim ljetnu ili zimsku opremu.
Dan prvi
Prvo spavanje je u Kobaridu, na 450 km od Banjaluke. Krupan zalogaj za jedan dan, ali uzdam se u Guzzi. Ustajem u 6 i krecem u 8, sve po planu. Rutinski vozim do Prijedora i Novog Grada. Namjeram mi je da, iz radoznalosti, u Hrvatsku uđem u Velikoj Kladuši. Inače to niko odavde ne radi. Vozeći od Novog Grada prema Bužimu, shvatam i zašto. Cesta je spora i nema baš šta da se vidi. Stižem do granice, nema gužve i u Hrvatsku ulazim sa pola sata kašnjenja u odnosu na plan. Nije loše, mislim se, dalje će biti lakše. Dalje planiram preko Duge Rese i Bosanaca da uđem u Sloveniju i onda sporednim putevima, preko Tanča Gore na Kočevje. I stvarno, cesta dobra, nema saobraćaja, počinje uživancije. Ubrzo ulazim Sloveniju i tu je odmah Petrol pumpa. Stajem ali nešto mi se ne sviđa, kao biće poslije bolja/veća/ljepša. Vrlo naivno sa moje strane. Lagano vozim, prolazim kroz simpatična mjestašca, nema bajekra. Ali nema ni prodavnice ni benzinske pumpe. No, svako mjesto ima vatrogasce. U jednom mjestu, vatrogasci stavili reklamu, prave ledeni čaj. Ja zbunjen prolazim i odlazim a itekako bi mi prijalo osvježenje. Konačno pred Kočevjem prodavnica i pravim pauzu. Do tog trenutka, dan je bio sunčan i vreo. Međutim pogled prema sjeveru ne obećava ništa dobro. Na izlasku iz prodavnice, nekoliko ljudi mi prilazi i govori da ne idem dalje, i da se sklanjam pošto dolazi velika oluja. Dan ranije, Sloveniju je poharala stvarno strašna oluja, ova ipred mene, ispostaviće se, biće još gora. Ja potpuno zbunjen, imam još dosta da vozim, mislim se proći će to ali se prilike brzo pogoršavaju. Temepratura naglo pada, vjetar sve jači, nebo sve mračnije. Sklanjem se ipod neke nadstrešnice autopraone koja ne radi, svjestan da mi to nije baš neki zaklon. No, boljeg nemam.
Hoću da pogledam satelitsku sliku na “http://zoom.earth”, da vidim na čemu sam ali telefon neće da uhvati mrežu. Taj problem sam imao i prije u roamingu, pa sam pred put zamjenio GSM karticu, ali ne vrijedi. Ne mogu ni javiti u Kobarid da ću kasniti, niti pronaći alternativni smještaj. Probam da restartujem telefon. Nova kartica trazi da upisem novi PIN a nemam pojma koji je, tako da je sad telefon neupotrebljiv. Stojim nekih sat vremena, i iznerviran odlučim da na silu krenem u to crnilo ispred mene. Vidim da se oluja jako brzo kreće na istok i nadam se najboljem. I stvarno, oluja odlazi na istok, mene hvata lagana kiša a po okloini vidim da je maloprije prilično padalo. Imao sam sreće ali neki drugi nisu: bilans te oluje u Hrvatskoj, pored velike štete, su 3 izgubljena života. Mene je spasilo to što se oluja navodno kretala brzinom od 70 Km/h i otišla dalje.
Vozim dalje, pojavljuje se i malo sunca. Stajem da sipam gorivo. Osjećam olakšanje zbog oluje ali problem sa telefonom ostaje. Već je 5 popodne, još dosta ima da se vozi. Imam još jedan telefon, koji koristim samo za navigaciju, i na njemu uhvatim wifi na benziskoj pumpi. Šaljem mail supruzi da mi dojavi PIN. Kaže mi poslije da sam joj slao na adresu koju baš rijetko provjerava, i da je iz nervoze što se ne javljam, baš taj dan otvorila taj inbox i pročitala moj vapaj za pomoć. PIN ću dobiti kasno te večeri.
Vozim dalje prema Idriji i Tolminu, put super, zanimljiv i zahtjevan. Prolazim pored arehološkog nalazišta Dvije Babe, poznatog po otrkiću neandrtalske frule. To mi je “must see” ali nema se vremena. Pred Tolminom počinje jača kiša. Ostalo je još malo ali ću ipak morati pokisnuti. U Kobarid dolazim u sumrak. Pošto telefon ne radi, nemam pojma gdje spavam i hodam po kiši, izgubljen, neću li prepoznati moj smještaj po slici koju sam blijedo zapamtio. Upadam u jedan hostel, pitam ih jesam li ja ovde rezervisao. Nisam, ali oni pretpostavljaju gdje jesam. Konačno stižem na odredište, već je 9 sati. Pokušavam da uguram motor pod neku strehu, kao da ne pokisne. Da sam samo znao koliko ćemo kisnuti narednih dana, i ja i motor.
Hostel je super. Sve novo i modereno opremljeno. Ekipa je mlađa ali ima i likova starijih od mene. Atomosfera prijateljska i opuštena. Dobijam i zaključan prostor da ostavim stvari. Pravac kuhinja, cijeli dan nisam normalno jeo, ostao je taj ručak koji sam namjeravao davno pojesti u hladu, u nekoj zabiti kroz koje sam prolazio. Iako pada kiša, izlazim u šetnju da bar pivo popijem. Lijep gradić, osjeti sa bogata istorija. Restorani i kafići puni, saznajem da smještaj više nije lako naći, sve je bookirano.
Dan drugi
Sutradan shvatam razmjere turizma u Kobaridu. Svi se nešto pakuju, spremaju, gledaju mape. Prolaze motori, autobusi, kamperi. Bukvalno gužva. Preko puta hostela je muzej bitke na Soči, iz 1. svj. rata, koji svakako preporučujem. Danas je plan da pređem Vršič i preko Tarvisia stignem do sledećeg odredišta. Za drugi dan sam namjerno planirao manju kilometražu, znajući da će me prvi dan iscrpiti. Krećem lagano prema Bovcu, saobraćaj je gust. Motori na sve strane, samo zuje, prestižu, a ja penzionerski, lagaaano uz osmjeh. U Bovecu pauza za doručak, odličan burger u grillu Felix. Idem dalje na Vršič. Gužva ništa manja. Lik vozi kamper prema gore i pravi kolonu. Drugi motoristi ga rutinski obilaze, ja čekam pravu priliku. Tad već shvatam da sam ja druga liga za ove bajkere. Dolazim do najtežeg dijela i zadovoljan sam kako se snalazim, mada sam dva puta u desnoj krivini otišao preširoko. Prestižu me 2 teška kruzera, osjećam se jadno.
Izlazim na vrh a tamo, naravno, haos. Auta parkirana na obe strane puta, kao u Bosni. Ostala samo jedna traka za prolaz i naravno da je zagušenje. Temperatura je prijatna i vedro je. Tu je i stado ovaca, pitome su, glasno bleje i poziraju sa turistima. Ne zadržavam se predugo, i nastavljam prema Kranjskoj Gori. Spuštanje mi nije ništa lakše, ganjam idealne linije ali sam opet spor. Guzzi inače odlično koči motorom, pa polako izlazim iz serpentina i eto me pred Kranjskom Gorom. Pošto mi je ista dobro poznata, ne zadržavam se, i vozim dalje za Italiju. Prolazim kroz Tarvisio i izlazim na brzu cestu koja ide pored autoputa. Uslovi odlični da se vozi malo brže, ograničenje brzine se vrlo slobodno tumači, nema gužve i prija mi malo jurnjave. Ubrzo stižem do sledećeg odredišta, a to je mjesto Dogna. Planiram da se na vrijeme čekiram, otprilike u 3 sata popodne, da ostavim kofere pa da se još provozam u lokalu. Mjesto se sastoji od 2 ulice i potpuno je pusto, nema nikog, bukvalno nikog. Lako pronalazim hostel i osjećam se krajnje čudno u tako pustom mjestu. U hostelu je samo recpecionerka, nema gostiju, sve prazno. Situacija postaje smješna i strašna. Pitam ima li gdje da se jede ili nešto kupi. Naravno da nema, upućuje me preko puta u prostor gdje se nalazi nekoliko vending aparata u kojima ima sve: pivo, keks, hrana, kozmetika. Recepcionerka mi nudi svoju ličnu kartu da kupim pivo, pošto je nophodan dokaz da imam 18+ godina. Hostel je ogromna stara kuća na 3 sprata. Sve uredno, i pristojno opremljeno. Tek poslije se pojavio stariji par iz Bugarske, rekao bih da imaju preko 60. I to je to što se gostiju tiče. Ovaj put imam zasebnu sobu ali to ne znači ništa pošto sam sam na cijelom spratu.
Skidam kofere i odlazim za Sella Nevea, nekih pola sata do sat vožnje, u planinu. Put vodi kroz strahobalne serpentine, iako ih manje ima, za moj pojam su teže od Vršiča. Na vrhu sam očekivao malo više svijeta. Sada je već simptomatično koliko više turista ima Sloveniji nego u Italiji. Vraćam se istim putem nazad u sablasno praznu Dognu. Taj dan mi je prijala manja kilometraža, malo sam se opustio i odmorio.
Nastavak putopisa Guzzi sul passo možete pročitati u temi na forumu.
Da li želite da dobijate obaveštenja o novim tekstovima?
Svakog petka ujutro šaljemo email sa listom tekstova koje smo objavili te nedelje, svima koji su se prijavili na BJBikers email bilten. Na taj način možete ostati u toku sa novostima, čak i ako neki tekst propustite u toku nedelje…
